Zagrlio me je.
„ Ne znam da li sam poludio ili se ovo stvarno dešava. Da netko poput tebe stvarno postoji na ovom svijetu. Sada sve ima smisao. Svijet je stvarno čaroban.“ Reče on. „ Ovakav događaj sam čekao cijeli život.“
I ja sam bila sretna. „Znaš… bila sam uvijek sama. Gotovo nitko me ne može vidjeti i ti si prva osoba sa kojom mogu pričati. Sada i za mene sve ima smisao. To je sve šta sam uvijek željela.“
Raspričali smo se. Bili smo posve sami u učionici ( ne računajući onaj leš). Bilo je divno. I onda je glupa policija došla. Priveli su ga ali on me je već upozorio da im ne otkinem glave i da će sve biti ok. Čak i učenici koji ga svi mrze su govorili da on nije ubojica. Da nije bio blizu nje kada je udarila glavom od zid. A svejedno… nijedan čovjek nema toliku snagu da joj toliko smrska lubanju jednim udarcem. Policija je zaključila da su to djeca sama uradila dok su u šoku bježali iz učionice.
Policajci ovdje nisu baš najbistriji. Opet je naravno cijela škola zatvorena, svi iz njenog razreda osim mojeg prijatelja su toj djevojci otišli na sahranu, zapravo pola grada je tamo otišlo.
„ Još samo fali da imenuju jedan dan po njoj. Imenovat će neku ulicu sigurno.“ Reče on. „ ovo je već drugi čudan događaj u ovom gradu. I ti si onom profesoru osjekla glavu?“
„aham“ rekoh ja.
„ Super. Bio je baš dosadan.“
Bili smo u njegovoj sobi i po cijeli dan bi smo pričali o njemu uglavnom. Pokušavao mi je objasniti zašto ga druga djeca mrze.
„ Ne znam ni sam. Uvijek sam bio šutljiv i stidljiv. Tebe ljudi ne mogu čuti ali ja ne mogu pričati s ljudima. Nikada nisam shvatio kako oni to rade. Jednostavno dođu do druge osobe i razgovor započne. Kako im to uspjeva? Ja sam to par puta pokušao ali ili bih šutio pa pobjegao ili bih jedva nešta izmucao pa bi mi se počeli smijati. Mora da sam im djelovao strašno na početku ali kada su shvatili koliko sam uplašen počeli su me napadati. Vrijeđali su me na sve moguće načine sve dok im to nije dosadilo jer nisu dobivali reakciju od mene. Od onda su me samo izbjegavali. Izgubio sam volju za životom. Profesori misle da sam retardiran. Ne učim ništa. Planirao sam se ubiti prije ili poslije pa me budućnost nije ni zanimala. Sa roditeljima mogu pričati i dobri su prema meni. Mislim da i ne shvaćaju koliko patim, a svejedno mi ne mogu pomoći. Ali ti možeš. Sada će sve biti ok. Baš me zanima da li će me još uvijek biti strah kada se ponovo vratim u školu kada prođu dani žalosti.“
Pitala sam ga:
„Zašto ljudi prave toliku tragediju zbog njene smrti? Nije mi se činila kao baš simpatična osoba. Dobro je i prošla s obzirom na to kako se ponašala prema tebi.“
„ Sigurno svi glume.“ reče on. „ Toliko su se loše ponašali prema meni da ne mogu vjerovati da itko od njih ima pravih osjećaja. Meni je svejedno što je mrtva. Nije mi čak ni drago što je ona mrtva, bez obzira što me je vrijeđala.“
Zamislio se….
„ Znaš…. Možda imaju pravo oni koji kažu da sam čudak. Šta ako svi ne glume? Možda svi imaju osjećaje jedni prema drugima ali meni to nedostaje i oni to nekako primjećuju pa bježe od mene. Možda bih stvarno samo naškodio drugima i trebam ostati sam.“
„ Ma gluposti!“ rekoh ja. „ Ja malo malo nekoga ubijem i nikada mi nije žao zbog njih jer za njih ja i ne postojim. I ne vide me i ne čuju me. Ako nerviraju onda se zabavim tako što ih rastrgam na zanimljive načine. Što da ne? I ti bi to radio da si kao ja. Svatko bi to radio. Ali ljudi koji me mogu vidjeti i ti s kime mogu pričati… Tebe volim i sve bih uradila za tebe. Osjećaš li ti nešto prema meni??“
Bila sam stvarno nervozna očekujući njegov odgovor.
„ Naravno.“ reče on „ I ja bih sve uradio za tebe.“
„ Super!“ rekoh ja „ Vidiš da onda imaš osjećaje. Ali ti ne moraš ništa uraditi za mene. Ja sam tu zbog tebe i nikada više nećeš biti sam. Sretna sam kada ti pomažem. Možemo i ostatak tvojeg razreda poklati ako hoćeš.“
„Ne treba. Samo bi me prebacili u drugi razred gdje bi mi bilo još gore. Novi ljudi.“ Reče on.
„ Kako novi? Ja sam obišla sve učionice. Vjeruj mi. Nema prevelike razlike među njima.“
„Nisu svi isti!. Ma nije bitno.“ Reče on „ Smislit ćemo zabavne načine da ih mučimo. To da. Ali ipak… I ja želim tebi pomoći. I želim shvatiti šta si ti. Pošto dobra vila sigurno nisi.“
Molim????
– hej.. kada već pričamo mislima je li ti u redu da ja nastavim pričati priču?
– Zašto? Misliš da sam čitateljima dosadna? Poklat ću ih sve!
– Ma ne. Meni barem nisi dosadna. Samo bih htio drugim ljudima opisati kako je to imati dobru vilu kraj sebe. Možda će onda ljudi tebe i mene bolje shvatiti.
