ZZ

Godina je 2120 p. M. ( poslije Muhameda). U glavni grad Turske ( Tuzlu) stiže američki ubojica John Johnes ( prerušen u turčina). Cilj mu je ubiti najvećeg turskog heroja Ahmeta VII turčina.

Pretpostavljam da čitatelj nije iz 2120 godine nego iz daleke prošlosti…E pa..:

Do 2120 godine Turska je uspjela osvojiti 2/3 svijeta, jedino se još Amerika hrabro drži. Svaka generacija turaka ima svog heroja (Ahmeta) koji nemilo ubija amerikance i njihove bijedne sluge engleze. Ahmet VII je daleko najmoćniji Ahmet od svih Ahmetova. U svojoj mladosti je pojeo sve članove svoje obitelji i tako postao posljednji Ahmet. Očekuje se da će uz pomoć Ahmeta VII Turska konačno zavladati svijetom. Američki predsjednik (Đorđ Buš) i američki Bog (Bog) pokušavaju na sve moguće načine ubiti Ahmeta, ali šta god oni uradili Ahmet uvijek ostane živ. John Johnes je možda posljednja američka nada.

Ali čitatelj ne zna ni tko je John Johnes :

John Johnes je bio posve običan američki ubojica, politika ga nije zanimala…. Sve se promjenilo na njegov trideseti rođendan (2110g). Svoj 29-ti rođendan je proslavio napadom na obližnji vrtić, ali svoj trideseti rođendan je mislio „proslaviti“ svojim samoubojstvom. Život mu je bio dosadan pa je počeo ubijati, ali sada mu je i to dosadilo. Otišao je po tablete, pustio sebi muziku…razmišljao je šta bi još mogao uraditi prije nego što se ubje i odlučio je da će upaliti televizor i pogledati svoj posljednji film. Na televizoru su bile izvanredne vijesti:

Bog je uznemiren zbog turskih napada sišao sa neba na zemlju u Washington gdje se našao sa gospodarem amerikanaca Đ. Bušem. Pokazivali su dijelove njihovog razgovora: Bog i Buš obećaju da će zajedno pobjediti turke, Bog izjavljuje da je Amerika najljepša država na svijetu, da svaki dan pije Coca Colu, da će ostati još tjedan dan u Bijeloj Kući itd. Itd.

J.J. je napokon opet bio sretan, njegov život je opet dobio smisao: ubit će tu budalu ( boga)!.
I baš kad je to pomislio avion se srušio na Buša i Boga.

O Ahmetu:

Ahmet je iskočio iz aviona padobranom, uništio par južnjačkih sela, ukro američki avion i isti dan se vratio u Pariz, gdje se našao sa Allahom. Postoji jedna slika njihovog susreta: Ahmet naravno nosi vreću preko glave ( svatko tko je vidio Ahmetovo lice umro je od dizenterije) a Allah nosi gasmasku ( jer Ahmet toliko smrdi…ma znate već…). Amerika je bila u kaosu, očekivao se konačni napad turaka, ali umjesto toga Allah naređuje Ahmetu da se povuče na 15 godina. Ahmet je zatvoren u onoj Đamijskoj kuli u Tuzli ( ne znam kako se zove) koja je 2000 metara visoka. Zadatak mu je svojim svetim snajperom ubiti svakoga tko prekrši neku od turskih zapovjedi ( i u podne mora pjevati onu čudnu pjesmu koju hođe pjevaju). Amerikanci su mislili da je to samo blef, ali godine su prolazile… ništa se nije desilo…je li Allah konačno puko?
J.J. se pripremao deset godina, imao je ogromne brkove, postao je majstor u pljuvanju, izvršio je lobotomiju nad sobom…toliko je počeo ličiti na turčina da je sam sebe plašio. Znao je da će uspjet ubiti Ahmeta…
Teško je opisati atmnosferu u Tuzli. Svaki dan možeš biti ubijen zbog neke gluposti. Nakon što je došao u Tuzlu, John je trideset dana sjedio sam u hotelu. Nije imao dovoljno hrabrosti da krene prema đamiji, a trebamo uzeti u obzir da je John skroz lud i da jede malu djecu za doručak. Vlasnik hotela (zove se Bahrudin) mu je rado dao svu svoju djecu tako da je kroz tih trideset dana imao šta za jesti. Promatrao je grad kroz prozor i kroz tih trideset dana je vidio mnogo ubojstava. Obično bi Ahmet nakon što ubje nekog nesretnika kroz megafon rekao razlog ubojstva.

Npr:
„Ej ba ovaj tip nije imao dovoljno velike brkove. To nije pravi turčin!!!“
Ili:
„Ej ba ova žena nije imala dovoljno velike brkove. To nije prava turkinja!!!“
I slično…

Nakon trideset dana je Bahrudinu nestalo djece pa je John pojeo i njega i krenio prema đamiji.
Kada je došao do đamije stražar ga je odmah izazvao na dvoboj u pljuvanju koji je John bez problema uspio pobjediti. I onda se desilo čudo. Nakon što je prošao kroz portal Ahmet je pljunio na njega! To se već godinama nije desilo bez obzira što oko Ahmetove kule uvijek stoji brdo idiota koji stalno čekaju da on pljune na njih. John je odmah proglašen svetim i postao je asistent tuzlanskom ahmetologu Ahmetu Ahmetoviću. Od toga dana John se mogao slobodno kretati po đamiji, bio je zadužen za Ahmetovu hranu i saznao je brdo legendi o Ahmetu.

Po jednoj je legendi Ahmet gotovo posve bezosjećajan. Na razne bolesne načine je izgubio sva osjetila osim očiju.
Turci tvrde da postoji samo pet osjetila:
1. Osjetilo okusa je izgubio jer stalno jede samo jaja i krastavce.
2. Uši su mu izvršile samoubojstvo zato što stalno priča gluposti.
3. Nos mu je naravno pobjegao zato što Ahmet odvratno smrdi.
4. Postoji još nekakvo osjetilo ali se ne mogu sjetiti koje ( nije mi baš dobro danas) pa ćemo pa ćemo pretpostaviti da mu i to nedostaje.
John se brzo uvjerio da to nije samo legenda. Prvo je Ahmetovo jelo žačinio najboljim američkim otrovom ( Ahmet je to bez problema pojeo), onda mu je stavio bombu u jelo ( i nju je Ahmet pojeo), onda mu je stavio ogledalo među jelo, naivno misleći da će Ahmet onda umrijeti ali ogledalo je puklo ( izvršilo je samoubojstvo) čim je došlo blizu Ahmeta. Nakon toga John je tuzlansku pivo zamjenio američkim pivom. Ahmet je praznu bocu bacio sa tornja… na boci je zelenim markerom napisao „Još“…i boca je sasvim slučajno pogodila Johna u glavu.
John se probudio u bolnici i tu ga je čekalo brdo turaka koji su mu se klanjali, odlučeno je da će John postati novi Ahmetolog nakon što ovaj stari ugine. Svi su mu se divili i govorili su kako je on pravi turčin… i stvarno… John je na sebi počeo primjećivati čudnovate promjene. Brkovi su mu počeli brzo rasti, izgubio je svu kosu, govorio je „Ej ba!“ i kada to nije bilo potrebno. Izlazio je u neke kafiće sa svojim prijateljima, s vremena na vrijeme je odlazio i na neki koncert…. i počeo je misliti da život nije toliko ni loš. Ali sada se ponovo trgnio. Odlučio je da će još jednom pokušat ubiti Ahmeta i ako mu to ne uspje ubit će sebe prije nego što se pretvori u turčina.
Jedna legenda o Ahmetu objašnjava zašto je Ahmet prognan u tuzlansku đamiju.Nakon smrti Đorđa Buša i boga Ahmet je lagano mogao zauzeti cijelu Ameriku ali ljubomorni Allah ga je spriječio. Rekao je da se Ahmet ne ponaša kao pravi turčin. Tvrdio je da Ahmet sva ta osvajanja vrši zbog osobne slave, a pravi turčin nema nikakvih ambicija. Ahmet je morao dokazati svoju turkost. 15 godina će biti zatvoren u kuli iznad Tuzle i ako prekrši i jednu tursku zapovjed Allah će ga ubiti…. Allah je mislio da Ahmet neće dugo izdržati, ali kakvu god boleštinu Ahmet napravi vještim tumačenjem kurana se uvijek nađe opravdanje za to ( Kad Allah otkrije tko je taj Muhamed, ubit će ga!!!). Ali ipak za neke stvari se čak ni u kuranu ne mogu naći opravdanja…
Nakon što su ga pustili iz bolnice John je otišao do tuzlanskog trga i čekao da počne Ahmetovo pjevanje. Čim je počelo pjevanje svi turci su pali u trans i počeli su se klanjati kao ludi.John je došao do jednog od njih, izvadio pištolj sa prigušivačem ( svaki pravi turčin stalno nosi sa sobom prištolj sa prigušivačem) i ubio jednog turčina. Nakon toga se malo odaljio od svoje žrtve i opet je nastavio sa klanjanjem. Pošto su svi bili u transu nitko nije mogao ništa primjetiti. U cijelih 10 godina Ahmetove vladavine to je bilo prvo nerješeno ubojstvo…. Sljedeći dan John je otišao u poznatu tuzlansku čevabđinicu Lutvinu Kahvu i kad je počelo klanjanje bacio je bombu kroz prozor. Pošto svaki pravi turčin nosi bombu sa sobom ta jedna bomba je aktivirala brdo drugih bombi tako da je pola tuzle nastradalo. Johnu nije bilo ništa jer je Allah svojim magičnim močima zaštitio Lutvinu Kahvu… i naravno nikako se nije moglo saznati odakle je bačena prva bomba. Tuzla je bila u kaosu, pogledi svih turaka na svijetu su bili okrenuti prema Ahmetu, u odsjeku pakla u raju Allah se smijao,činilo se da će John pobjediti Ahmeta, ali čak i ako cijela Tuzla bude uništena Ahmet će i dalje ostati živ…a i John je počeo primjećivati da osjeća sažaljenje prema mrtvim turcima. Ipak je nastavio sa svojim planom. Sljedeći dan, kada je počelo pjevanje John se nalazio u đamiji. Otišao je u đamijsku štalu u kojoj su se nalazile svinje ( turske svete životinje ), odvojio je jednu od ostalih, bacio je među ostale bombu i onda se opet vratio u svoj stan u đamiji i nastavio sa klanjanjem. Sada je u cijeloj Tuzli samo još jedna svinja bila živa i svi su znali da će i ona sljedeći dan biti ubijena, ipak je nisu mogli makniti iz Tuzle jer Tuzla ne može bez svinja.U gradu su nastale pobune. Ahmetova slava je prošla. Turci su ga jučer obožavali, ali sada ga svi mrze. Sva njegova herojska djela iz prošlosti su zaboravljena.
Sljedeći dan… počelo je pjevanje… John je izvadio pištolj s prigušivačem i naciljao prema svinji… u tom trenutku pjevanje je prestalo.
Svinja je turski ideal, svinja je svakom pravom turčinu važnija od života. Ahmet je dokazao da je pravi turčin. Prestao je sa svetim pjevanjem, uzeo svoj snajper i naciljao prema Johnu.
U trenutku kada je htio ubiti Johna, grom je pogodio Ahmetov toranj.
Prestao je sa svetim pjevanjem. Prekršio je jednu tursku zapovjed. Allah ga je ubio.

Komentariši