Zle priče

e mail adresa : benzzzzzzz86@gmail.com


27.04.2015.

Dobra vila ( 4 dio) ( svi dijelovi su kratki)

„Dobra vilo“ reče brat „ Daj mi snagu da ubijem svojeg oca!“

Ovaj puta sam baš bila na pravo vrijeme na pravom mjestu, kao prava dobra vila iz crtanih filmova. Ovaj puta neću upropastiti želju!

„Nema problema!“ rekoh ja.

Dječakovo tijelo je počelo rasti, zamišljala sam izglede djece koja su malo veća od njega, pa odrasle ljude, pa snažne odrasle ljude ( što je bio i njegov otac) pa sam otišla dalje od toga . cijelo njegovo tijelo je počelo rasti sve dok  nisam čula kako mu je glava lupila od strop. Primijetila sam da sam malo fulala dužinu i debljinu ruku a da su noge previše male. Brzo sam pokušala sve to izmijeniti ali prekasno. Počeo je povračati krv ali ipak je krenuo prema svojem ocu. Napravio je samo dva koraka i onda pao ispred sebe. Bio je mrtav. Možda mu je srce bilo preveliko ili malo ili je nešto treće u pitanju. Tko će se snaći kod među svim tim organima.

Otac se počeo smijati “ Pa ovo je stvarno „dobra vila“ . nema šta.“ Reče on. „ hej dobra vilo, ja želim bocu konjaka.“ Pretvorila sam ga u veliku bocu konjaka. Kako to mogu a ne mogu napraviti normalno veliko tijelo? Možda samo zato što sam pretjerala?

„ I to je zadnja želja?“ reče djevojčica koja je jedva mogla pričati od plača. „ jesi ti stvarno dobra vila? Jesi nam ikada stvarno htjela pomoći ili si se samo igrala s nama ? Ako jedi dobra vila odgovori mi to sada!“

„Jesam! Nisam ovo namjerno uradila! Nije trebalo ovako ispasti“ rekla sam joj to u svakom mogućem obliku i u svakom mogućem obliku sam plakala ali nije čula moje riječi. Krvlju njenog brata sam napisala da jesam dobra vila, ali čini se da ju to nije baš uvjerilo. Samo je počela plakati još više. Možda zato što su mi se ruke tresle cijelo vrijeme dok sam pisala.

„ Dobro onda. Daj nam onda još jednu želju. Ubij me. Dokaži da si dobra vila i ispuni mi tu zadnju i sada jedinu želju!“

Otišla sam iz te kuće i više se nikada nisam vratila u nju. Ona je ležala kraj njenog brata, iz očiju su joj tekle suze.

Barem pretpostavljam da je tako. Nisam sigurna jer se njena glava otkotrljala tamo negdje u kut sobe.

Ali pustimo to. Svatko na početku pravi greške pa tako i ja. Kada sam izlazila iz kuće razmišljala sam o greškama koje sam sve napravila i sjetila sam se još nekoga. Meni najbitnije osobe na svijetu. Doletjela sam do njegove kuće što brže sam mogla. Vidjela sam kola hitne pomoći i njegovog oca kako stoji na sredini ceste okružen ljudima i govori:

„ Znao sam da je on čudovište. Pogledajte samo šta je moj sin htio uraditi“ Pokazivao je na predmet koji je držao rukom u vis da ga svi mogu vidjeti. Ali krenimo od početka a ne od kraja. Spomenula sam vam bila da sam upoznala nekoga tko može pričati sa mnom. E pa to je bio on. I njegova priča ima hepi end. Obećavam vam. Ne bih ja lagala.

25.04.2015.

Dobra vila ( 3 dio)

Nakon tog događaja dolazila sam opet da ih vidim. Posjetila sam malu djevojčicu u bolnici ali spavala je. Čula sam da joj je i mozak oštećen, ali popravit ću ja to već nekako.

Odlazila sam i do drugih dvoje djece ali oni bi samo izgledali uplašeno, bježali bi od mene i govorili da otiđem. To sam i uradila, našla sam novu djecu kojima sam pomagala, čak i jednog dječaka koji je mogao čuti moj glas, ali nikada nisam zaboravila tih tvoje djece. Jednom kada sam ih posjetila ( bila sam nevidljiva da me ne bi opet otjerali) čula sam kako pričaju o meni :

„ vidiš crnu točku u daljini, uvijek okrenutu prema suncu. Točka se približava i shvatiš da je to prica, gavran. Gavran koji neobično leti kao da mu nisu ni potrebna krila, pravi krugove , postaje sve veći i onda je počeo pričati sa nama i jednom se pretvorio u čudovište, ali uvjerena sam da nam ne želi ništa loše, samo nas ne shva..“ u tom trenutku ju je otac udario i djevojčica nije mogla nastaviti s pričom.

„ Mora da ste dirali moje droge“ reče otac. „ Ili mislite da sam toliko upropašten da ću čak i ovu priču progutati? Vaša majka je pobjegla zbog vas. Jedino mi je ona nešto značila u životu.“  Još jednom je udario djevojčicu i plakao je dok je to radio. Brat joj je pokušao pomoći ali otac ga je podigao i bacio na drugi kraj sobe. Okrenuo se prema njemu, još jednom šutnuo djevojčicu i onda se počeo smijati.

„ Ubit ću vas oboje.“ Nisam znala da čovjek može u isto vrijeme plakati smijati se i biti ljut, ali njemu je to uspjelo.

„Pa hajde pozovite tu vašu dobru vilu da vas spasi!“

Krenuo je sada prema bratu.

U tom trenutku sam se ja pojavila u sobi ali samo su me djeca mogla vidjeti.

„Dobra vilo“ reče brat „ Daj mi snagu da ubijem svojeg oca!“

Ovaj puta sam baš bila na pravo vrijeme na pravom mjestu, kao prava dobra vila iz crtanih filmova. Ovaj puta neću upropastiti želju!

 

20.04.2015.

DOBRA VILA ( Drugi dio)

Dobio sam kritiku da su mi postovi često previše dugački. je li ovo sada previše kratko? koja je po vama optimalna dužina? ovo je malo više od jedne a4 stranice.



Pokušavala sam pričati s njima ali nije išlo. Nisam mogla izgovoriti jasne riječi iako je djeci bilo jasno da pokušavam pričati s njima. Na kraju su samo kimnuli ramenima i otišli u školu. Pratila sam ih do škole i imala sam sreće. Jedan prozor u kojoj se nalazila jedna od tih troje djece je bio otvoren. Uletjela sam u učionicu ukrala jednu olovku i opet pobjegla. Čekala sam ju u njenoj sobi. Htjela sam se pretvoriti u drugi oblik i onda napisati poruku ali nekako me je bilo strah da me onda više neće vidjeti. Možda me samo kao gavrana mogu vidjeti.

Nakon dugo vremena djevojčica je ušla u svoju sobu. Bila je sretna kada me je vidjela i brzo je pozvala svojeg brata i sestru.

„ Ovo je isto kao kod Poea!“ reče ona. „ samo još bolje… pogledajte ! Drži olovku u kljunu . pisat će nam poruku!“

Nisam znala tko je taj tip o kojem pričaju ali pokušala sam pisati. Imala sam vremena dok ona nije tu i brzo sam uspjela napisati par riječi. :

„ŽELIM VAM POMOĆI“

„Ovo je naša dobra vila“ reče najmlađa djevojčica. Plakala je od sreće a ja sam napokon znala šta sam. Dobra vila. Otkad sam došla na svijet privlačila su me nesretna djeca i željela sam im pomoći.

„ Možda nam može ispuniti želje.“ Reče dječak. „ Znate već kako to ide. Možda imao svatko po jednu želju. Ukupno tri.“

Mogu im ispuniti milijun želja ako je to u mojim mogućnostima, ali prije nego što sam uspjela napisati odgovor odlučili su izaći vani i polako razmišljati o svemu. Pitali su mene da li ću ići s njima i ja sam oduševljeno mahnula krilima. Bila sam tako sretna. Kada su krenuli niz stubište dočekala ih je mama koja ih je opet počela tući. Nisam čula razlog ali vidjela sam da su djevojčice krvave. Sakrili su se iza kuće.

„ Znam prvu želju“ reče najstarija djevojčica. „ Čekajte me.“ Otišla je natrag u kuću iako se tamo nalazila njena mama… kada se vratila nosila je jedan tinejdžerski časopis i krvarila je još više. Našla je članak u kojem se opisivala savršena mama. Kakve sve kvalitete ima, kako se ponašala prema svojoj kćeri itd. Nalazila se i njena fotografija. Jako lijepa žena. Djevojčica je pogledala prema meni i izrekla prvu želju:

„ Želim da moja mama bude ista kao žena na ovoj fotografiji!“ . Držala je časopis ispred mene. Zapamtila sam detalje i uletjela sam u kuću. Pretvorila sam mamu u 170cm veliku fotografiju te žene.

Vratila sam se po djecu i ona su potrčala da vide svoju novu mamu!

Djevojčica je plakala. „ Željela sam da ona bude takva osoba. Kao ta žena iz članka. Ne fotografija.“

Dječak je fotografiju poderao na sto djelića i to jako polako.

„ Nema veze. Po meni je ona napravila dobar posao. Barem više nema mame koja će nas tući. Sada će nam samo još oca morat ubiti. To će biti moja želja.“

„ Mama nas je voljela!“ reče najmlađa djevojčica. „ Nekada je tako dobra prema nama.  Znate da jeste. Nije zaslužila ovo.“

„ Ne treba nam takva ljubav. Mučila bi nas pa tješila cijeli život. Krivila je nas za svoj život. E pa super. Sada ga više nema.“ Reče dječak.

Izašli su vani na svjež zrak, a ja za njima.

„ ne želim ubijati „ reče najmlađa djevojčica „ želim letjeti!“

Kao što nisam mogla utjecati na ljudski um , tj promijeniti karakter njihove majke tako nisam mogla i dati sposobnosti ljudima da lete. Mogla bih joj dati ogromna krila i smanjiti težinu kostiju ali to onda još nisam znala, zato sam se pretvorila u svoj pravi oblik, razdužila svoje ruke, uhvatila djevojčicu i podigla ju u zrak.  Nosila sam ju iznad sebe, čak ni previše brzo da se djevojčica ne bi uplašila. Ali ona je počela vrištati, isto kao i drugih dvoje djece. Dječak je potrčao prema meni i udario me je .

„ Spusti je! „ molim te „ Spusti je! Taj njegov udarac mu je slomio ruku a ja sam se zbog njega toliko uplašila da sam djevojčicu slučajno spustila. Pala je od krov jedne zgrade i skotrljala se dolje. Stvorila sam sebi noge i potrčala sam da joj pomognem.

„Ne!“ reče najstarija djevojčica. „ Molim te otiđi. Pusti nas“

Počela sam plakati što je samo još više uplašilo djevojčicu. Pretvorila sam se u gavrana i odletjela sam . Onu grešku sa mamom sam shvatila ali zašto ih je letenje tako uplašilo? Ali ipak udlučila sam da ću sve to nekako ispraviti ipak sam ja njihova Dobra Vila.

14.04.2015.

Crtež "Dobre Vile"

Ovako ju je nacrtala jedna od onih troje djece kojima se ona prvo ukazala u obliku gavrana. Bit će objašnjeno u priči detaljnije. Planiram svaki ponedjeljak objavljivati po jedan dio.
Priča je zamišljena kao horror, ali možda kasnije preraste u nešta drugo kada i vila "poraste"



14.04.2015.

"Dobra Vila" prvi dio

Jedna žena je lupila od mene pa sam zbog te nekulture ja lupila u nju. Ostala je bez pola tijela. „ Mama! „ reče jedan nasmijani dječak. „ Vidi šta je ova teta uradila!“ . Mama ga je brzo odnijela sa tog mjesta ali ja sam ih pratila. Možda sam napokon našla osobu koja me može vidjeti. Ubrzo sam shvatila da to nije tako, ali nadala sam se da će se stvari promijeniti i da će me on jednog dana ugledati. Stalno sam mijenjala oblike kraj njega ali ništa nije primjećivao. Bio mi je simpatičan i odlučila sam mu pomoći. Za vrijeme sporta kada su morali trčati oko škole on je bio jako spor pa sam ga pomalo šutala da ga ubrzam. Lupio je u jednog drugog dječaka i zbog toga su obojica na trci bili zadnji. Počeli su se svađati kasnije. Svi su bili protiv mojeg miljenika. Okupili su se oko njega i počeli su ga tuči pa sam slomila nos jednom od njih. U tom trenutku je došao porfesor koji je za sve naravno optužio mojeg dječaka. Kasnije sam shvatila da je to uvijek tako. Da onaj tko se sam obrani ispadne glavni krivac. Sljedeći tjedan će ponovo biti jedna trka i moj ljubimac je svaki dan vježbao. Napokon se stvarno počeo truditi oko nečega. Ali ništa nije pomoglo. Na dan natjecanja opet je bio među zadnjima kada je počela utrka. Vidjela sam kako mu suze počinju teći ali kako se opet trudi da bude što brži iako zna da je pobjeda nemoguća. Morala sam mu pomoći. Opet sam ga šutala pomalo ali nije bilo dovoljno. Onda sam ga šutnula toliko jako da je preletjeo preko ciljne linije. Bio je prvi i bio je mrtav. Od njega gotovo ništa nije ostalo ali postigao je svoj uspjeh. Bila sam zadovoljna mojim dobrim djelom.

 

Odlučila sam tražiti drugu djecu kojoj bih mogla pomoći. Blizu škole gdje se odvijala trka se nalazila i osnovna škola. Učinilo mi se da je jedna mala djevojčica pokazivala na mene svojim prijateljicama. Sljedeći dan sam cijeli dan stajala kraj škole sve dok nisam ponovo našla tu djevojčicu. Pratila sam ju kući i vidjela sam da ima brata i sestru i grozne roditelje. Otac im je bio alkoholičar koji ih je stalno tukao. Mama je na neki način bila još gora. Govorila je kako ih sve voli, tješila bi djecu nakon što ih otac istuče ali nekada bi ih iznenada optužila za sve njene nevolje i počela bi ih tući gore nego što to radi njihov otac. Djeca su kroz prozor često gledala ptice, vidjela sam da i u školi listaju enciklopedije s pticama, pa sam se odlučila pokušat pretvarati u ptice. Možda me tako primijete. Izabrala sam gavrana jer on navodno može pričati i jer je dječaku bio najdraža ptica. Papagaje nisu voljeli. Voljeli su i sokolove, zato što su „brzi“ i slobodni“ . Pretvarala sam se u gavrana, pratila sam ih danima i desilo se nevjerojatno: Vidjeli su me!

25.03.2015.

PANDORA

Ovo je dovršena priač o Pandori koju sam napsiao zajedno sa jednom prijateljicom. Priča se još  može doraditi. Mislim da ima potencijala. svaki komentar ili savjet je dobro došao




Nekada davno ljudi nisu starjeli i nisu bili bolesni. Nisu imali nijednu brigu, sve dok im bogovi nisu poslali ženu koja je sa sobom ponijela sva zla svijeta. Ona sama je bila najveće zlo iako će ljudi uživati s njom i to zlo će svatko rado htjet prihvatiti.

Zvala se Pandora. svi bogovi su joj dali svoje darove, ali svaki dar će štetiti ljudima a i njoj. Ona je to znala ali ipak nije mogla utjecati na svoja djela. Čim je došla na svijet tužna srca je otvorila kutiju u kojoj su se nalazila sva zla. Znala je šta se nalazi u kutiji i koliko će nesreće stvoriti zbog toga, ali nije imala izbora. Bogovi su ju stvorili na taj način i kutija je morala biti otvorena.

Imala je izbora ali je sila koja ju je vukla bila jača od mogućnosti izbora pa je samu sebe naterala da poveruje da izbor ne postoji. Udahnula je duboko i laganim pokretom ruke otvorila kutiju. Napravila je nekoliko koraka unazad i videla jednu po jednu zlaćastu kuglicu kako izlaze iz mračne unutrašnjosti kutije.Kada je i poslednja izašla Pandora je prišla kutiji i zatvorila je. Obgrlila je rukama kutiju i čvrsto prislonila uz grudi. Okrenula se ka prozoru i u daljini na tamnom nebu ugledala šest zlaćanih kuglica koje su izgledale tako primamljivo i zanosno, nežno i lepršavo, isto kao i ona, isto kao i glas sirena koji mami i priziva da ga slušaš, opijajući te najlepšim glasom prelepe devojke iza koje se uvek krije neko zlo. Prišla je prozoru i zatvorila ga je dok je prstima druge ruke i dalje pripijala kutiju grudima, bila je zbunjena, bila izgubljena, zbog opčinjenosti zla koje konstanto vreba iz nje varajući sve ljude oko nje kao i nju samu.

 

Pandora je kutiju ostavila ne znajući da se u njoj nalazila još jedna kuglica u kojoj se nalazila Elpis boginja nade. Elpis  je gledala kako sve njene sestre odlaze iz kutije ali prije nego što je i ona uspjela izaći opet je oko nje zavladao mrak i izlaz je nestao. Dugo je bila okružena tamom sve dok bog nije podigao kutiju s mjesta na kojoj ju je Pandora ostavila. On je sa kutijom posjetio sve ljude. Svaki puta bi otvorio kutiju i Elpis bi na kratko vidjela sunce ali oko nje bi brzo zavladao mrak. Bog bi joj izvadio oči i onda bi ju stavio u srce jednog čovjeka. To je ponavljao kod svih ljudi i zbog toga se u srcu svakog čovjeka nalazila slijepa nada.

 

Nada u očima je samo na kratko mogla videti svetlost i lepotu dana i onda bi ponovo oslepela baš na onom mestu gde se očni kapci nežno dodiruju . A sa svakim novim njihovim otvaranjem pogled na sliku stvarnog sveta bi se menjao. Jedino mesto i jedino konačno i stvarno stanje koje je svaki put isto, je tama onda kada osoba sa nadom u očima zažmuri. Osobe koje su bile privilegovane da osete nadu u sebi i da je ponesu u očima bili su najnesrecniji ljudi. Cela nesreća nade je bila jednaka svakoj nesreći njenih sestara i Pandore. A ta nesreća je zapravo samo prisvajanje lepote i nedostiznosti njihovih moći. Jer sve one blistaju i mame samo onda kada nisu zarobljene u osećaju pohlepe, požude i posedovanja.

 

Prvih sedam boginja su nesvjesno počele stvarati nova zla. Tako je Elpis imala kći Famu. Fama je stalno pričala sa ostalim bogovima. Zanimala ju je svaka sitnica iz njihovih života. Uskoro joj bogovi nisu bili dovoljni i počela je pričati s ljudima.  Ponavljala bi svaku novu zanimljivu stvar koju je čula od ljudi, ponavljala bi to toliko dugo sve dok je cijeli svijet ne bi saznao. Uskoro joj je nestalo zanimljivih priča pa ih je počela izmišljati.

Famina palača se nalazi u oblacima i ima tisuću prozora uz pomoć kojih ona može vidjeti i čuti sve šta se događa na svijetu. U  palaci na samom vrhu se nalazio prozor koji je bio sav od ogledala. Ko bi mu prisao mogao bi videti sebe u njemu i cuti sve o sebi . Mnogi su pokusavali da otkriju i pronadju sebe gledajuci svoje odraze. Kada ne bi uspeli zvali bi Famu da im pomogne u tome. Ali ona je bila pod zakletvom da moze pomoci ljudima da sami dodju do zakljucka a ne da im ona kaze. Imala je uvek nove ideje i price koje bi ljude navodile da urade pravu stvar i spoznaju sebe ali retko ko bi razumeo poentu price. Vracali bi se po razne predmete, razlicito obuceni ili goli a retko ko bi shvatio da zapravo samo trebaju otvoriti prozore od ogledala i tamo bi našli sve odgovore.

 

Pandorina kći se zvala Pira. Bila je prvi smrtni čovjek. Njen muž Deukalion je i dalje bio besmrtan ali ona sama je starila, kao i njena djeca. U to vrijeme je Bog odlučio uništiti sve ljude, ljudi su i dalje bili besmrtni i imali su znanja koja su ukrali od bogova, tako da suse brzo naučili nositi sa zlima koja su ih ipak stalno mučila. Fama je saznala za tu novost ali nitko joj nije vjerovao jer je do sada postala poznata po izmišljenim pričama koje su uvijek čudnije i ljepše od stvarnosti. Jedino joj je Pandora vjerovala pošto je ona sama povezana sa svim zlima svijeta i tu novost je prenijela Piri. Nakon toga je Pandora je pala na zemlju i nije se nikada probudila. Pira je uspjela njenog muža da zajedno grade arku koja će povesti samo njih. Ostale ljude oko sebe su posve zaboravili. Mislili su da samo trebaju jedan drugu i da su drugi ljudi nebitni.

 

Ali pri pravljenju barke prvu smetnju su im zadavala drva koja su bila vlažna i koje je bilo potrebno osušiti da bi se moglo sa njima nešto napraviti. Nisu imali ideju kako to da naprave dok nisu ugledali jednog prostog čoveka koji ih je uputio kako da to najjednostavnije urade. Moralo je proći dve večeri i dva jutra da bi se drva koja su našli potpuno osušila. Za to vreme oni su skupljali ostale stvari kako bi bili što bezbedniji na borci. Kako bi bilo šta počeli raditi uviđali su da im ljudi prilaze sa svih strana spremni da pomognu. Pira jedne noći reče mužu da nije pošteno da svim dobrim ljudima ćute o nesreći koja će ih snaći i da sada vidi da ma kolika njihova ljubav i pozrtvovanost bila oni ne mogu opstati bez drugih ljudi. Spusti glavu u svoje dlanove i poče plakati zbog bespomocnosti pri samoj pomisliti koliko dobrih ljudi može stradati samo zato što ne beše nikog da im to kaže.

 

Muž nije ozbiljno shvaćao njene suze. Nije mogao vjerovati da stvarno postoji osoba kojoj je stalo do sudbine drugih ljudi. Nije mogao vjerovati da uopće postoje dobri ljudi. Očito ni bogovi nisu vjerovali u to jer inače ne bi slali poplavu koja će sve ljude ubiti. Rekao joj je da bi im ljudi koji im sada pomažu vjerojatno oteli arku ako čuju za poplavu ili da im jednostavno ne bi vjerovali. Smislio je par takvih izgovora i to je bilo dovoljno da nestanu suze njegove žene. Ona je sada imala opravdanje da više ne misli o smrti drugih ljudi i mogla je sebi govoriti da im je htjela pomoći ali to jednostavno nije mogla.

 

Danima je kisa bez prestanka padala. Svake noci pre spavanja su se molili Bogovima da do jutra prestane kisa da bi mogli zavrsiti barku koju su danima pokusavali napraviti. Iz dana u dan kisa bi sve jace padala i cinila more besnim i velikim. Zastrasujuce je bilo gledati tu ogromnu vodenu povrsinu koja guta sve pred sobom. Vreme koje im je preostalo je stezalo svoj obruc i sve se cinilo kao da im zeli dati neku naznaku, neki znak da nesto ne rade kako treba. I onda je dosao taj spasonosni sedmi dan koga je obasjalo jutarnje sunce cija je refleksija blistala po povrsini mirnog mora. Barka je konacno bila spremna.

 

Na njihovom putovanju kroz beskrajno more su ih jedino pratila zla. Ali zla nisu htjela uništiti posljednja dva ljudska bića jer njihovo postojanje onda više ne bi imalo smisla.

Uskoro su došli do otoka koji je ličio na rajski otok koji su morali napustiti zbog potopa. Alli nije bilo ni životinja ni voća. Samo njih dvoje na pustom otoku. Osuđeni na smrt. Dok su o tome razmišljali ispred njih se pojavio bog. Isti bog koji je uništio ljude sada je Piri i Deukalionu govorio kako će ih ponovo stvoriti. U arci se nalazila Pandora koja se nikada nije probudila i koja je sada već davno bila mrtva. Pira i njen muž su morali uzeti njene kosti i bacati ih oko zemlje. Pira je bila šokirana tom naredbom ali Deukalion je boga brzo poslušao i od svakog komada Pandorine kosti koji je bačen u zemlju bi nastao novi čovjek koji je bio smrtan kao ona. Kada se oko Deukaliona nalazio veliki broj ljudi majka priroda mu se pridružila i počela je stvarati životinje, drveće i biljke. Sve šta je potrebo da se život nastavi. I svako od tih bića će biti smrtno. Dok je stvarao svijet Deukalion je i sam postao normalan čovjek. Smrtan i slab kao i svi ostali jer on nije bacao samo Pandorine kosti nego i male dijelove sebe. Pira i Deukalion su bili sretni, jer će život ponovo započeti.

Ali i bog je bio sretan jer sada ljudi više neće biti otporni na zla. Raj više nije postojao i sva zla kojima su se prije besmrtni ljudi mogli oduprijeti će novim ljudima stvarati bezbroj muka. Iako su postali smrtni ljudi će tek sada počet živjeti jer bez zla nije postojalo ni dobro..

 

16.03.2015.

To This Day (Against Bullying Poem)

09.02.2015.

Pandora

Nekada davno ljudi nisu starjeli i nisu bili bolesni. Nisu imali nijednu brigu. Bili su sretni. Sve dok im bogovi nisu poslali ženu koja je sa sobom ponijela sva zla svijeta. Ona sama je bila najveće zlo iako će ljudi u srcu uživati s njom i to zlo će svatko rado htjet prihvatiti. Zvala se Pandora. Što u prijevodu znači „svime obdarena“ jer su joj svi bogovi dali svoje darove, ali svaki dar će štetiti ljudima a i njoj. Ona je to znala ali ipak nije mogla utjecati na svoja djela. Čim je došla na svijet tužna srca je otvorila vrč u kojem su se nalazila sva zla. Znala je šta se nalazi u vrču i koliko će nesreće stvoriti zbog toga, ali nije imala izbora. Bogovi su ju stvorili na taj način i vrč je morao biti otvoren.

Imala je izbora ali je sila koja ju je vukla bila jača od mogućnosti izbora pa je samu sebe naterala da poveruje da izbor ne postoji. Udahnula je duboko i laganim pokretom ruke otvorila vrč. Napravila je nekoliko koraka unazad i videla jednu po jednu zlaćastu kuglicu kako izlaze iz mračne unutrašnjosti kutije.Kada je i poslednja izašla Pandora je prišla kutiji i zatvorila je. Obgrlila je rukama kutiju i čvrsto prislonila uz grudi. Okrenula se ka prozoru i u daljini na tamnom nebu ugledala šest zlaćanih kuglica koje su izgledale tako primamljivo i zanosno, nežno i lepršavo, isto kao i ona, isto kao i glas sirena koji mami i priziva da ga slušaš, opijajući te najlepšim glasom prelepe poluribe- poludevojke iza koje se uvek krije neko zlo. Prišla je prozoru i zatvorila ga je dok je prstima druge ruke i dalje pripijala kutiju grudima, bila je zbunjena, bila izgubljena, zbog opčinjenosti zla koje konstanto vreba iz nje varajući sve ljude oko nje kao i nju samu.

Pandora je kutiju bacila ne znajući da se u njoj nalazila još jedna kuglica. U kuglici se nalazila Elpis. boginja nade. Elpis je gledala  kako sve njene sestre odlaze iz kutije ali prije nego što je i ona uspjela izaći opet je oko nje zavladao mrak i izlaz je nestao. Dugo je oko nje vladao mrak sve dok jedan bog nije podigao kutiju s mjesta na kojoj ju je Pandora ostavila. On je sa kutijom posjetio sve ljude. Svaki puta bi otvorio kutiju i Elpis bi na kratko vidjela sunce ali oko nje bi brzo zavladao mrak. Bog bi joj izvadio oči i onda ju stavio u srce jednog čovjeka. To je ponavljao kod svih ljudi i zbog toga se u srcu svakog čovjeka nalazila slijepa nada.

Ta nada u očima je samo na kratko mogla videti svetlost i lepotu dana i onda bi ponovo oslepela baš na onom mestu gde se očni kapci nežno dodiruju . A sa svakim novim njihovim otvaranjem pogled na sliku stvarnog sveta bi se menjao. Jedino mesto i jedino konačno i stvarno stanje koje je svaki put isto, je tama onda kada osoba sa nadom u očima zažmuri. Osobe koje su bile privilegovane da osete nadu u sebi i da je ponesu u očima bili su najnesrecniji ljudi. Cela nesreća nade je bila jednaka svakoj nesreći njenih sestara i Pandore. A ta nesreća je zapravo samo prisvajanje lepote i nedostiznosti njihovih moći. Jer sve one blistaju i mame samo onda kada nisu zarobljene u osećaju pohlepe, požude i posedovanja.

16.01.2015.

Kiwi




Jako tužno i jako lijepo


P,S. : želi li se itko dopisivati sa mnom? Zvuči glupo da to ovako napišem ovdje ali trenutačno bi mi dobro došao razgovor sa bilo kime

23.12.2014.

The Melancholy death of Oyster Boy


Noviji postovi | Stariji postovi