Zle priče

e mail adresa : benzzzzzzz86@gmail.com


28.04.2015.

Dobra vila ( 5 dio)

Život Dobre Vile nije lak. Teško je naći osobe poput onih troje djece. Možda me samo ljudi koji su dovoljno tužni mogu vidjeti? Nakon što su me oni prvi puta otjerali pretvorila sam se u lijepu djevojku i letjela kroz grad. Letjela sam ali dovoljno nisko da me svatko može vidjeti. Ali ništa. Letjela sam kroz druge gradove posjećivala kuće ali uvijek sam nalazila samo na iste ljude. Pošto sam najviše sreće imala u školama otišla sam sada u školu koja je bila puna duplo veće djece. Išla sam od razreda do razreda  i detaljno razgledala svu djecu. Jednom profesoru sam otkinula glavu jer je bio previše dosadan i sva djeca su odmah pobjegla iz učionice. Kao da im leš može naškoditi. Bez veze. Škola je bila zatvorena par dana. Prave dramu od svake sitnice. Ne bih se tu više nikada ni vratila ali nešto sam primijetila.. ili sam si to možda samo umišljala?  Opet sam odlazila iz učionice do učionice . Svuda ista djeca . iste skupine ljudi sa samo malo drugačijom odjećom i svi međusobno razgovaraju!. Najviše sam im zavidjela na tome. I zato sam se i vratila. Postojao je jedan učenik koji nikada nije pričao. Sjedio je sam u prvoj klupi ali nitko nije obraćao pažnju na njega, ni profesori ni učenici. U svakoj klupi su bile po dvije stolice ali jedino je stolica kraj njega bila prazna. Bila sam sigurna da je ovo besmisleno ali vrijedilo je pokušati :

Sjela sam kraj njega

„ Hej. Jesi i ti možda nevidljiv?“

Pogledao je prema meni. Bio je jako uplašen. Pomislila sam da sam se možda pretvorila u svoje pravo obličje. Ali nisam. Njemu sam izgledala kao lijepa djevojka njegovih godina. Šutio je. Možda me ni on nije mogao čuti. Ali barem me je mogao vidjeti! Krenula sam nešto pisati u njegovoj bilježnici ali oteo mi je bilježnicu.

„ Tko si ti?“ reče on „ zašto pričaš sa mnom?“

Volim kada me ljudi to pitaju. Ono „tko si ti“?

„ ja sam tvoja Dobra Vila!“ rekoh. Nasmiješila sam mu se.

Rukama je pokrio svoju glavu.

„ Molim te . Pusti me na miru.“ Reče on. „ Tko si ti? Nova učenica koja me odmah mora mučiti?“

„ Ma ne. Ja sam stvarno tvoja dobra vila. Nevidljiva sam. Vidjela sam da nitko ne obraća pažnju na tebe pa sam pomislila da si ti nevidljiv.“

Vidjela sam da su mu suze krenule na oči ali primijetila sam da i ja plačem. Plačem od sreće jer napokon pričam sa nekime!

Krenuo je ustati sa stolice ali sudario se sa jednom lijepom curom. Ona ga je gurnula i on je pao preko svoje stolice meni na krilo.

„ Pazi kuda ideš. Bolesnik jedan“ reče ona. Neka djeca su se smijala . čula sam par riječi poput „idiot“ , „jadnik“ itd. Djevojka se okrenula i krenula je prema izlazu. Ja sam njega namjestila na stolici i doletjela sam do djevojke. Gurnula sam i ja nju. Njeno tijelo je lupio od zid i pola njene glave se smrskalo. Okrenula sam se prema njemu, poklonila se kao mađioničar nakon što izvede neki trik i onda sam opet doletjela do njegovog stola i sjela kraj njega. Znala sam da će ovo biti početak divnog prijateljstva.