Zle priče

e mail adresa : benzzzzzzz86@gmail.com


26.02.2016.

Dobra vila 8 dio

Hodala sam kroz grad i plakala, usput sam ubila jednog čovjeka koji je prošao kraj mene da se malo smirim. Hodala sma dalje i prema meni je išao još jedan čovjek. Taman kada sma ga krenula ubiti on mi je rekao : „ Ti si dobra vila zar ne?“. „Možeš me vidjeti ? Kako znaš tko sma ja?“ „Ja mogu vidjeti budućnost“ reće taj čovjek ispred mene. „ predvidjeo sam da će me danas netko ubiti, ali vidio sam i tvoja ostala djela. Znam da ne misliš ništa loše samo sve radiš na kriv način“ Uhvatila sma ga za vrat i priklještila uz zid. „reci mi moju budućnost onda.Šta će biti sa mnom? Hoću li ikada saznati šta sam ja? Znam da nisam dobra vila ali želim to biti. Kako to postići?“ „Nećeš nikada biti dobra vila“ reče on „ Jednostavno nisi takvog karaktera, Ali saznat ćeš tko si. Sjeti se svojeg prvog sjećanja.“ Stavo mi je ruku uz čelo i opet sam se mogla sjetiti: Bježala sam kroz nešta šta je ličilo na kanalizaciju. Moja mama me je držala za ruku. Došli smo do izlaza i tu nas je čekalo čudovište. Izgledalo je kao da je napravljano od zelenog mulja. Moja mama se također pretvorila u čudovište i zadržala je taj zeleni mulj da ja mogu proći dalje. Penjala sam se ljestvama. Tu me je dođekao moj tata. Barem mislim da je to bio on. Ispred nas je bio helikopter. Vozili smo se s njime sve dok nas nešto nije pogodilo. Zeleni mulj nas je pratio i popeo se na helikopter. Pala sam dolje i mojeg oca više nikada nisam vidjela. „ Kako mogu naći to čudovište?“ pitala sam ga. „ I dalje se nalazi na istom mjestu i čeka te.“ On će ti odgovoriti na to tko si. Ako ga ikada uspješ naći“ „Reci mi onda šta će mi se desiti u bliskoj budućnosti“ upitah ga „ Postat ćeš vidljiva drugim ljudima kao to želiš. I počet ćeš živjeti kao ljudi u nadi da će ti to donjeti sreću. Ali neće jer ćeš se uvijek pretvarati u nesretne ljude.“ „ Pa super. Onda to neću ni raditi. Hvala na informaciji. Hoću li ikada biti sretna?“ „nećeš.“ Reče on. I to su mu bile zadnje riječi. Udavila sam ga. Al isada sam imala cilj. Pretraživati sve kanalizacije na svijetu. Sa mojom brzinom to neće tako dugo ni trajati. Ali trajalo je dugo . Godine su prolazila a ja nisam nalazila ništa. Počelo m ije biti dosadno pa sam se počela pretvarati u žene i baš kao što je ona jvidovnjak rekao uskoro su me neki ljudi mogli vidjeti. Ali to m iniej bilo ni potrebno. Ja sma uvije kbila usamljena žena koja smao nekada otiđe u trgovinu da sebi kupi jelo ( koje mi ne treba) i uglavnom sam samo sjedila u parku. I niakda nisam svhatila kako stupiti u kontakt s ljudima . Stalno sam se čudila kada dvoje ljudi zajedno prođu kraj mene. Kako im je uspjelo da se upoznaju i da se zbliže? To je meni uspjelo samo sa jednom osobom, ali ona je očito bila toliko rijetka da nešta slično ne mogu tkao lako naći.

28.10.2015.

Dobra vila ( 7 dio)

Pokušavao sam joj objasniti da dobre vile obično ne ubijaju ljude.

-„ Dobre vile pomažu ljudima. A ti si prije par dana ubila neku djevojku.“

-„ Da. Ali pomogla sam tebi tako što sam ju ubila.“

  „Dobra“ osoba ne bi nekoga tako hladnokrvno ubila. Bez obzira na sve.“

Nije uopće shvatila šta sam joj rekao.

„ Ne razumijem stvarno. Ja sam tebi htjela učiniti dobro. Rekoh ti već da me ljudi koji me ne mogu vidjeti ne zanimaju. A i u tim pričama koje mi pokazuješ vidi se da dobra vila ne pripada svakome. Netko ima svoju dobru vilu koja samo njemu pomaže, a drugi ljudi ju također ne zanimaju. Tako i ti imaš mene.“

„ Ali rekla si da te i neka druga djeca mogu vidjeti.“

„ Pa dobro. Onda nisam samo tvoja dobra vila. Možda sam dobra vila potlačenih i tužnih ljudi.“

Ispričala mi je priču o troje djece. Kako je jednoj pomogla da leti i kako je njihovu mamu pretvorila u fotografiju. Mislio sam da se šali sa mnom, ali ona je bila mrtva ozbiljna. Da li uopće ima smisao za humor?

„ I nije ti žao zbog djece? Zbog njihove mame?“

„ Pa tužna sam što su me otjerali. Ali sljedeći puta ću sve napraviti bolje pa će im biti drago zbog mene.“

Pričala mi je slične priče o djeci kojima je pokušavala pomoći. Čudi me kako je dalje mogla biti tako optimistična.

„ Nikada se ne kaješ zbog stvari koje si uradila?“

„Šta znači ta riječ?“

Nisam znao kako objasniti… ali podsjećalo me je na nešto. Na jednu osobu ili stvorenje koje ne može osjećati kajanje nego samo tugu? Ili je tako možda kod svih ljudi. Da im jedan dan bude žao zbog nečega groznog šta su uradili, a da to sutra opet odmah zaborave.

I dalje mi je ona bila enigma. Plašio sam se da i mene neće pretvoriti u neku glupost, ali nekako sam se osjećao slobodno. Oduvijek sam želio umrijeti i sada mi ona tu želju može ispuniti. Ali to sam ostavio kao zadnju opciju. Počeo sam nju ispitivati o njenim željama:

„ Zar samo želiš pomagati drugima? Zar ne želiš, recimo putovati oko svijeta. Ti bi to mogla brzo postići. Možeš letjeti gdje god želiš, raditi šta god hoćeš. Mogla bi posjetiti Afriku i gledati slonove i lavove“

„Lavove?“ reče ona i pretvori se u lava ispred mene. Pokušala je nešto reći ali čuo se samo nevjerojatno glasan urlik. Nisam se uplašio jer to nitko osim mene nije mogao čuti. Rukom sam prešao kroz njeno krzno.  Nisam znao da lavovi predu kao mačke. Samo puno glasnije… imalo je smirujući utjecaj na mene. Shvaćam zašto samo leže kraj drugih i spavaju po cijeli dan.Opet se pretvorila u lijepu djevojku koja je sada bila naslonjena na mene.

„ Ja mogu postati bilo kakva životinja. Stvarna ili nestvarna“ reče ona „ I to mi nije nimalo zanimljivo. Ne mogu pričati sa životinjama. Opet bih se osjećala samo.“

„ Ako te ne zanimaju čuda prirode zar ne želiš onda makar vidjeti velike gradove? Čuda koja su ljudi napravili?“

„ Zašto bih otišla u druge gradove?“ reče ona. „ Svuda je isto. Svuda su ljudi.“

„ Možda negdje ima još ljudi poput mene? Ili boljih?“

„ Imaš pravo. Potražit ću ih možda nekada. Ima dovoljno vremena za sve. Iako ne znam šta tebi nedostaje i kako netko može biti bolji za mene. Važno je samo da se lijepo ponašaju prema meni  da me mogu vidjeti i sretna sam. I.. kako ćemo sutra mučiti ljude?“

 

Smišljali smo razne načine od tada. Nikada mi policija nije mogla ništa. Bez obzira koliko puta nekome opadne kosa, otkažu noge ili jednostavno nestane. Naravno pazili smo da ne pretjeramo, ali shvatili smo da nema razloga da pazimo. Prebačen sma u drugu školu i vila je prvo i dalje pravila dar mar u stroj školi a novu smo za sada ostavili na miru da se ništa ne bi povezalo sa mnom. Iako je i ta mjera opreza možda pretjerana. Nije da smo bili u nekom filmu sa pametnim detektivima. Šansa da se nešto od ovoga poveže sa mnom je bila nikakva.  U novoj školi su se djeca počela ljepše prema meni ponašati iako meni  i dalje nije išlo pričanje sa njima. Jedna djevojka mi se približila , brinula se zbog groznih događaja koje sam vidio. Zamalo se nisam nasmijao onda ali inače ja uvijek i djelujem tužno tako da su ljudi moje ponašanje sada povezivali sa traumatičnim doživljajima i imali su potpuno razumijevanje za moju šutnju i stidljivost. Čak sam pokušavao pričati sa njima sve vše i više. Jednog dana je vila došla do moje nove škole i otkinula je ruke jednom dječaku koji mi se približio. Viknuo sam na nju  u tom trenutku.

„zašto si to uradila?“ pitao sam je kasnije.

„Pa žalio si se kako imaš male ruke i kako te zbog toga ignoria ona djevojka. Pa sma mu ljepo otkinula ruke.“

„ Nemoj to više uraditit. On se čak lijepo ponašao prema meni. A ine možeš svako me ruke otkinuti. Sada mi je u novom razredu sve u redu. Nema potrebe da više nekoga ubijaš tamo“

„opet nisi sretan. TO znam.“

„ kako to znaš? Nisi nikada bila sretna niti si nekome donjela sreću do sada.“

„ Znam to jer s ibio sretniji kada si privi puta pričao sa mnom. Sada nisi sretan kao onda . Samo više nisi u velikoj patnji ali moj posao još nije gotov.“

 

Trebao sma znati šta će ona učiniiti ako ne može drgim ljudima otkinuti ruke. … promjenit će moje ruke.“

 

 

„ Znao sam da je on čudovište. Pogledajte samo šta je moj sin htio uraditi“ Pokazivao je na predmet koji je držao rukom u vis da ga svi mogu vidjeti.

To je moj otac rekao par stranica ranije. U ruci je držao ogromnu šapu. Moju novu ruku koju sma našao na sebi kada sam se probudio. Otpala je od mojeg tijela nakon užasnih bolova i sada sam se nalazio u kolima hitne pomoći. Vila je došla kraj mene.

 

„Gdje si bila? Zašto odmah nisi došla?“ rekao sma zadnjim snagama.

„Izvini. Bila sam zaposljena sam onom djecom. Sve nije baš najbolje prošlo. ali tebe još mogu popraviti . Niš ne brini.“ Reče ona. Bila je smirena kao i uvijek. Moja muka ju nije dirala.

 

„Nemoj . samo me uspavaj. Baci prah na mene koji će me uspavati. Prevše me ovo boli. Onda bi prvi puta ličila na dobru vilu.“ Znao sam da će to onda odmah uraditi. Biti prava vila je ipak bila njena najveća želja.

Prah se stvarno pojavio . možda ovaj puta vidljv za svakoga jer sam primjećivao da i vozač hitne pomoći pada u san.

 

Bacila sam taj prah i slučajno je zahvatio i vozača koji je izletio s ceste i svi su umrijeli. Još jedna neuspješan dan za mene.

 

05.05.2015.

NOBODY

01.05.2015.

Dobra vila ( 6 dio)

Zagrlio me je.

„ Ne znam da li sam poludio ili se ovo stvarno dešava. Da netko poput tebe stvarno postoji na ovom svijetu. Sada sve ima smisao. Svijet je stvarno čaroban.“ Reče on. „ Ovakav događaj sam čekao cijeli život.“

I ja sam bila sretna. „Znaš… bila sam uvijek sama. Gotovo nitko me ne može vidjeti i ti si prva osoba sa kojom mogu pričati. Sada i za mene sve ima smisao. To je sve šta sam uvijek željela.“

Raspričali smo se. Bili smo posve sami u učionici ( ne računajući onaj leš). Bilo je divno. I onda je glupa policija došla. Priveli su ga ali on me je već upozorio da im ne otkinem glave i da će sve biti ok. Čak i učenici koji ga svi mrze su govorili da on nije ubojica. Da nije bio blizu nje kada je udarila glavom od zid. A svejedno... nijedan čovjek nema toliku snagu da joj toliko smrska lubanju jednim udarcem. Policija je zaključila da su to djeca sama uradila dok su u šoku bježali iz učionice.

Policajci ovdje nisu baš najbistriji. Opet je naravno cijela škola zatvorena, svi iz njenog razreda osim mojeg prijatelja su toj djevojci otišli na sahranu, zapravo pola grada je tamo otišlo.

„ Još samo fali da imenuju jedan dan po njoj. Imenovat će neku ulicu sigurno.“ Reče on. „ ovo je već drugi čudan događaj u ovom gradu. I ti si onom profesoru osjekla glavu?“

„aham“ rekoh ja.

„ Super. Bio je baš dosadan.“

Bili smo u njegovoj sobi i po cijeli dan bi smo pričali o njemu uglavnom. Pokušavao mi je objasniti zašto ga druga djeca mrze.

„ Ne znam ni sam. Uvijek sam bio šutljiv i stidljiv. Tebe ljudi ne mogu čuti ali ja ne mogu pričati s ljudima. Nikada nisam shvatio kako oni to rade. Jednostavno dođu do druge osobe i razgovor započne. Kako im to uspjeva? Ja sam to par puta pokušao ali ili bih šutio pa pobjegao ili bih jedva nešta izmucao pa bi mi se počeli smijati. Mora da sam im djelovao strašno na početku ali kada su shvatili koliko sam uplašen počeli su me napadati. Vrijeđali su me na sve moguće načine sve dok im to nije dosadilo jer nisu dobivali reakciju od mene. Od onda su me samo izbjegavali. Izgubio sam volju za životom. Profesori misle da sam retardiran. Ne učim ništa. Planirao sam se ubiti prije ili poslije pa me budućnost nije ni zanimala. Sa roditeljima mogu pričati i dobri su prema meni. Mislim da i ne shvaćaju koliko patim, a svejedno mi ne mogu pomoći. Ali ti možeš. Sada će sve biti ok. Baš me zanima da li će me još uvijek biti strah kada se ponovo vratim u školu kada prođu dani žalosti.“

Pitala sam ga:

„Zašto ljudi prave toliku tragediju zbog njene smrti? Nije mi se činila kao baš simpatična osoba. Dobro je i prošla s obzirom na to kako se ponašala prema tebi.“

„ Sigurno svi glume.“ reče on. „ Toliko su se loše ponašali prema meni da ne mogu vjerovati da itko od njih ima pravih osjećaja. Meni je svejedno što je mrtva. Nije mi čak ni drago što je ona mrtva, bez obzira što me je vrijeđala.“

Zamislio se….

„ Znaš…. Možda imaju pravo oni koji kažu da sam čudak. Šta ako svi ne glume? Možda svi imaju osjećaje jedni prema drugima ali meni to nedostaje i oni to nekako primjećuju pa bježe od mene. Možda bih stvarno samo naškodio drugima i trebam ostati sam.“

„ Ma gluposti!“ rekoh ja. „ Ja malo malo nekoga ubijem i nikada mi nije žao zbog njih jer za njih ja i ne postojim. I ne vide me i ne čuju me. Ako nerviraju onda se zabavim tako što ih rastrgam na zanimljive načine. Što da ne?  I ti bi to radio da si kao ja. Svatko bi to radio. Ali ljudi koji me mogu vidjeti i ti s kime mogu pričati… Tebe volim i sve bih uradila za tebe. Osjećaš li ti nešto prema meni??“

Bila sam stvarno nervozna očekujući njegov odgovor.

„ Naravno.“ reče on „ I ja bih sve uradio za tebe.“

„ Super!“ rekoh ja „ Vidiš da onda imaš osjećaje. Ali ti ne moraš ništa uraditi za mene. Ja sam tu zbog tebe i nikada više nećeš biti sam. Sretna sam kada ti pomažem. Možemo i ostatak tvojeg razreda poklati ako hoćeš.“

„Ne treba. Samo bi me prebacili u drugi razred gdje bi mi bilo još gore. Novi ljudi.“  Reče on.

„ Kako novi? Ja sam obišla sve učionice. Vjeruj mi. Nema prevelike razlike među njima.“

„Nisu svi isti!. Ma nije bitno.“ Reče on „ Smislit ćemo zabavne načine da ih mučimo. To da. Ali ipak… I ja želim tebi pomoći. I želim shvatiti šta si ti. Pošto dobra vila sigurno nisi.“

 

Molim????


-          hej.. kada već pričamo mislima je li ti u redu da ja nastavim pričati priču?

-          Zašto? Misliš da sam čitateljima dosadna? Poklat ću ih sve!

-          Ma ne. Meni barem nisi dosadna. Samo bih htio drugim ljudima opisati kako je to imati dobru vilu kraj sebe. Možda će onda ljudi tebe i mene bolje shvatiti.

 

 

28.04.2015.

Dobra vila ( 5 dio)

Život Dobre Vile nije lak. Teško je naći osobe poput onih troje djece. Možda me samo ljudi koji su dovoljno tužni mogu vidjeti? Nakon što su me oni prvi puta otjerali pretvorila sam se u lijepu djevojku i letjela kroz grad. Letjela sam ali dovoljno nisko da me svatko može vidjeti. Ali ništa. Letjela sam kroz druge gradove posjećivala kuće ali uvijek sam nalazila samo na iste ljude. Pošto sam najviše sreće imala u školama otišla sam sada u školu koja je bila puna duplo veće djece. Išla sam od razreda do razreda  i detaljno razgledala svu djecu. Jednom profesoru sam otkinula glavu jer je bio previše dosadan i sva djeca su odmah pobjegla iz učionice. Kao da im leš može naškoditi. Bez veze. Škola je bila zatvorena par dana. Prave dramu od svake sitnice. Ne bih se tu više nikada ni vratila ali nešto sam primijetila.. ili sam si to možda samo umišljala?  Opet sam odlazila iz učionice do učionice . Svuda ista djeca . iste skupine ljudi sa samo malo drugačijom odjećom i svi međusobno razgovaraju!. Najviše sam im zavidjela na tome. I zato sam se i vratila. Postojao je jedan učenik koji nikada nije pričao. Sjedio je sam u prvoj klupi ali nitko nije obraćao pažnju na njega, ni profesori ni učenici. U svakoj klupi su bile po dvije stolice ali jedino je stolica kraj njega bila prazna. Bila sam sigurna da je ovo besmisleno ali vrijedilo je pokušati :

Sjela sam kraj njega

„ Hej. Jesi i ti možda nevidljiv?“

Pogledao je prema meni. Bio je jako uplašen. Pomislila sam da sam se možda pretvorila u svoje pravo obličje. Ali nisam. Njemu sam izgledala kao lijepa djevojka njegovih godina. Šutio je. Možda me ni on nije mogao čuti. Ali barem me je mogao vidjeti! Krenula sam nešto pisati u njegovoj bilježnici ali oteo mi je bilježnicu.

„ Tko si ti?“ reče on „ zašto pričaš sa mnom?“

Volim kada me ljudi to pitaju. Ono „tko si ti“?

„ ja sam tvoja Dobra Vila!“ rekoh. Nasmiješila sam mu se.

Rukama je pokrio svoju glavu.

„ Molim te . Pusti me na miru.“ Reče on. „ Tko si ti? Nova učenica koja me odmah mora mučiti?“

„ Ma ne. Ja sam stvarno tvoja dobra vila. Nevidljiva sam. Vidjela sam da nitko ne obraća pažnju na tebe pa sam pomislila da si ti nevidljiv.“

Vidjela sam da su mu suze krenule na oči ali primijetila sam da i ja plačem. Plačem od sreće jer napokon pričam sa nekime!

Krenuo je ustati sa stolice ali sudario se sa jednom lijepom curom. Ona ga je gurnula i on je pao preko svoje stolice meni na krilo.

„ Pazi kuda ideš. Bolesnik jedan“ reče ona. Neka djeca su se smijala . čula sam par riječi poput „idiot“ , „jadnik“ itd. Djevojka se okrenula i krenula je prema izlazu. Ja sam njega namjestila na stolici i doletjela sam do djevojke. Gurnula sam i ja nju. Njeno tijelo je lupio od zid i pola njene glave se smrskalo. Okrenula sam se prema njemu, poklonila se kao mađioničar nakon što izvede neki trik i onda sam opet doletjela do njegovog stola i sjela kraj njega. Znala sam da će ovo biti početak divnog prijateljstva.

27.04.2015.

Dobra vila ( 4 dio) ( svi dijelovi su kratki)

„Dobra vilo“ reče brat „ Daj mi snagu da ubijem svojeg oca!“

Ovaj puta sam baš bila na pravo vrijeme na pravom mjestu, kao prava dobra vila iz crtanih filmova. Ovaj puta neću upropastiti želju!

„Nema problema!“ rekoh ja.

Dječakovo tijelo je počelo rasti, zamišljala sam izglede djece koja su malo veća od njega, pa odrasle ljude, pa snažne odrasle ljude ( što je bio i njegov otac) pa sam otišla dalje od toga . cijelo njegovo tijelo je počelo rasti sve dok  nisam čula kako mu je glava lupila od strop. Primijetila sam da sam malo fulala dužinu i debljinu ruku a da su noge previše male. Brzo sam pokušala sve to izmijeniti ali prekasno. Počeo je povračati krv ali ipak je krenuo prema svojem ocu. Napravio je samo dva koraka i onda pao ispred sebe. Bio je mrtav. Možda mu je srce bilo preveliko ili malo ili je nešto treće u pitanju. Tko će se snaći kod među svim tim organima.

Otac se počeo smijati “ Pa ovo je stvarno „dobra vila“ . nema šta.“ Reče on. „ hej dobra vilo, ja želim bocu konjaka.“ Pretvorila sam ga u veliku bocu konjaka. Kako to mogu a ne mogu napraviti normalno veliko tijelo? Možda samo zato što sam pretjerala?

„ I to je zadnja želja?“ reče djevojčica koja je jedva mogla pričati od plača. „ jesi ti stvarno dobra vila? Jesi nam ikada stvarno htjela pomoći ili si se samo igrala s nama ? Ako jedi dobra vila odgovori mi to sada!“

„Jesam! Nisam ovo namjerno uradila! Nije trebalo ovako ispasti“ rekla sam joj to u svakom mogućem obliku i u svakom mogućem obliku sam plakala ali nije čula moje riječi. Krvlju njenog brata sam napisala da jesam dobra vila, ali čini se da ju to nije baš uvjerilo. Samo je počela plakati još više. Možda zato što su mi se ruke tresle cijelo vrijeme dok sam pisala.

„ Dobro onda. Daj nam onda još jednu želju. Ubij me. Dokaži da si dobra vila i ispuni mi tu zadnju i sada jedinu želju!“

Otišla sam iz te kuće i više se nikada nisam vratila u nju. Ona je ležala kraj njenog brata, iz očiju su joj tekle suze.

Barem pretpostavljam da je tako. Nisam sigurna jer se njena glava otkotrljala tamo negdje u kut sobe.

Ali pustimo to. Svatko na početku pravi greške pa tako i ja. Kada sam izlazila iz kuće razmišljala sam o greškama koje sam sve napravila i sjetila sam se još nekoga. Meni najbitnije osobe na svijetu. Doletjela sam do njegove kuće što brže sam mogla. Vidjela sam kola hitne pomoći i njegovog oca kako stoji na sredini ceste okružen ljudima i govori:

„ Znao sam da je on čudovište. Pogledajte samo šta je moj sin htio uraditi“ Pokazivao je na predmet koji je držao rukom u vis da ga svi mogu vidjeti. Ali krenimo od početka a ne od kraja. Spomenula sam vam bila da sam upoznala nekoga tko može pričati sa mnom. E pa to je bio on. I njegova priča ima hepi end. Obećavam vam. Ne bih ja lagala.

25.04.2015.

Dobra vila ( 3 dio)

Nakon tog događaja dolazila sam opet da ih vidim. Posjetila sam malu djevojčicu u bolnici ali spavala je. Čula sam da joj je i mozak oštećen, ali popravit ću ja to već nekako.

Odlazila sam i do drugih dvoje djece ali oni bi samo izgledali uplašeno, bježali bi od mene i govorili da otiđem. To sam i uradila, našla sam novu djecu kojima sam pomagala, čak i jednog dječaka koji je mogao čuti moj glas, ali nikada nisam zaboravila tih tvoje djece. Jednom kada sam ih posjetila ( bila sam nevidljiva da me ne bi opet otjerali) čula sam kako pričaju o meni :

„ vidiš crnu točku u daljini, uvijek okrenutu prema suncu. Točka se približava i shvatiš da je to prica, gavran. Gavran koji neobično leti kao da mu nisu ni potrebna krila, pravi krugove , postaje sve veći i onda je počeo pričati sa nama i jednom se pretvorio u čudovište, ali uvjerena sam da nam ne želi ništa loše, samo nas ne shva..“ u tom trenutku ju je otac udario i djevojčica nije mogla nastaviti s pričom.

„ Mora da ste dirali moje droge“ reče otac. „ Ili mislite da sam toliko upropašten da ću čak i ovu priču progutati? Vaša majka je pobjegla zbog vas. Jedino mi je ona nešto značila u životu.“  Još jednom je udario djevojčicu i plakao je dok je to radio. Brat joj je pokušao pomoći ali otac ga je podigao i bacio na drugi kraj sobe. Okrenuo se prema njemu, još jednom šutnuo djevojčicu i onda se počeo smijati.

„ Ubit ću vas oboje.“ Nisam znala da čovjek može u isto vrijeme plakati smijati se i biti ljut, ali njemu je to uspjelo.

„Pa hajde pozovite tu vašu dobru vilu da vas spasi!“

Krenuo je sada prema bratu.

U tom trenutku sam se ja pojavila u sobi ali samo su me djeca mogla vidjeti.

„Dobra vilo“ reče brat „ Daj mi snagu da ubijem svojeg oca!“

Ovaj puta sam baš bila na pravo vrijeme na pravom mjestu, kao prava dobra vila iz crtanih filmova. Ovaj puta neću upropastiti želju!

 

20.04.2015.

DOBRA VILA ( Drugi dio)

Dobio sam kritiku da su mi postovi često previše dugački. je li ovo sada previše kratko? koja je po vama optimalna dužina? ovo je malo više od jedne a4 stranice.



Pokušavala sam pričati s njima ali nije išlo. Nisam mogla izgovoriti jasne riječi iako je djeci bilo jasno da pokušavam pričati s njima. Na kraju su samo kimnuli ramenima i otišli u školu. Pratila sam ih do škole i imala sam sreće. Jedan prozor u kojoj se nalazila jedna od tih troje djece je bio otvoren. Uletjela sam u učionicu ukrala jednu olovku i opet pobjegla. Čekala sam ju u njenoj sobi. Htjela sam se pretvoriti u drugi oblik i onda napisati poruku ali nekako me je bilo strah da me onda više neće vidjeti. Možda me samo kao gavrana mogu vidjeti.

Nakon dugo vremena djevojčica je ušla u svoju sobu. Bila je sretna kada me je vidjela i brzo je pozvala svojeg brata i sestru.

„ Ovo je isto kao kod Poea!“ reče ona. „ samo još bolje… pogledajte ! Drži olovku u kljunu . pisat će nam poruku!“

Nisam znala tko je taj tip o kojem pričaju ali pokušala sam pisati. Imala sam vremena dok ona nije tu i brzo sam uspjela napisati par riječi. :

„ŽELIM VAM POMOĆI“

„Ovo je naša dobra vila“ reče najmlađa djevojčica. Plakala je od sreće a ja sam napokon znala šta sam. Dobra vila. Otkad sam došla na svijet privlačila su me nesretna djeca i željela sam im pomoći.

„ Možda nam može ispuniti želje.“ Reče dječak. „ Znate već kako to ide. Možda imao svatko po jednu želju. Ukupno tri.“

Mogu im ispuniti milijun želja ako je to u mojim mogućnostima, ali prije nego što sam uspjela napisati odgovor odlučili su izaći vani i polako razmišljati o svemu. Pitali su mene da li ću ići s njima i ja sam oduševljeno mahnula krilima. Bila sam tako sretna. Kada su krenuli niz stubište dočekala ih je mama koja ih je opet počela tući. Nisam čula razlog ali vidjela sam da su djevojčice krvave. Sakrili su se iza kuće.

„ Znam prvu želju“ reče najstarija djevojčica. „ Čekajte me.“ Otišla je natrag u kuću iako se tamo nalazila njena mama… kada se vratila nosila je jedan tinejdžerski časopis i krvarila je još više. Našla je članak u kojem se opisivala savršena mama. Kakve sve kvalitete ima, kako se ponašala prema svojoj kćeri itd. Nalazila se i njena fotografija. Jako lijepa žena. Djevojčica je pogledala prema meni i izrekla prvu želju:

„ Želim da moja mama bude ista kao žena na ovoj fotografiji!“ . Držala je časopis ispred mene. Zapamtila sam detalje i uletjela sam u kuću. Pretvorila sam mamu u 170cm veliku fotografiju te žene.

Vratila sam se po djecu i ona su potrčala da vide svoju novu mamu!

Djevojčica je plakala. „ Željela sam da ona bude takva osoba. Kao ta žena iz članka. Ne fotografija.“

Dječak je fotografiju poderao na sto djelića i to jako polako.

„ Nema veze. Po meni je ona napravila dobar posao. Barem više nema mame koja će nas tući. Sada će nam samo još oca morat ubiti. To će biti moja želja.“

„ Mama nas je voljela!“ reče najmlađa djevojčica. „ Nekada je tako dobra prema nama.  Znate da jeste. Nije zaslužila ovo.“

„ Ne treba nam takva ljubav. Mučila bi nas pa tješila cijeli život. Krivila je nas za svoj život. E pa super. Sada ga više nema.“ Reče dječak.

Izašli su vani na svjež zrak, a ja za njima.

„ ne želim ubijati „ reče najmlađa djevojčica „ želim letjeti!“

Kao što nisam mogla utjecati na ljudski um , tj promijeniti karakter njihove majke tako nisam mogla i dati sposobnosti ljudima da lete. Mogla bih joj dati ogromna krila i smanjiti težinu kostiju ali to onda još nisam znala, zato sam se pretvorila u svoj pravi oblik, razdužila svoje ruke, uhvatila djevojčicu i podigla ju u zrak.  Nosila sam ju iznad sebe, čak ni previše brzo da se djevojčica ne bi uplašila. Ali ona je počela vrištati, isto kao i drugih dvoje djece. Dječak je potrčao prema meni i udario me je .

„ Spusti je! „ molim te „ Spusti je! Taj njegov udarac mu je slomio ruku a ja sam se zbog njega toliko uplašila da sam djevojčicu slučajno spustila. Pala je od krov jedne zgrade i skotrljala se dolje. Stvorila sam sebi noge i potrčala sam da joj pomognem.

„Ne!“ reče najstarija djevojčica. „ Molim te otiđi. Pusti nas“

Počela sam plakati što je samo još više uplašilo djevojčicu. Pretvorila sam se u gavrana i odletjela sam . Onu grešku sa mamom sam shvatila ali zašto ih je letenje tako uplašilo? Ali ipak udlučila sam da ću sve to nekako ispraviti ipak sam ja njihova Dobra Vila.

14.04.2015.

Crtež "Dobre Vile"

Ovako ju je nacrtala jedna od onih troje djece kojima se ona prvo ukazala u obliku gavrana. Bit će objašnjeno u priči detaljnije. Planiram svaki ponedjeljak objavljivati po jedan dio.
Priča je zamišljena kao horror, ali možda kasnije preraste u nešta drugo kada i vila "poraste"



14.04.2015.

"Dobra Vila" prvi dio

Jedna žena je lupila od mene pa sam zbog te nekulture ja lupila u nju. Ostala je bez pola tijela. „ Mama! „ reče jedan nasmijani dječak. „ Vidi šta je ova teta uradila!“ . Mama ga je brzo odnijela sa tog mjesta ali ja sam ih pratila. Možda sam napokon našla osobu koja me može vidjeti. Ubrzo sam shvatila da to nije tako, ali nadala sam se da će se stvari promijeniti i da će me on jednog dana ugledati. Stalno sam mijenjala oblike kraj njega ali ništa nije primjećivao. Bio mi je simpatičan i odlučila sam mu pomoći. Za vrijeme sporta kada su morali trčati oko škole on je bio jako spor pa sam ga pomalo šutala da ga ubrzam. Lupio je u jednog drugog dječaka i zbog toga su obojica na trci bili zadnji. Počeli su se svađati kasnije. Svi su bili protiv mojeg miljenika. Okupili su se oko njega i počeli su ga tuči pa sam slomila nos jednom od njih. U tom trenutku je došao porfesor koji je za sve naravno optužio mojeg dječaka. Kasnije sam shvatila da je to uvijek tako. Da onaj tko se sam obrani ispadne glavni krivac. Sljedeći tjedan će ponovo biti jedna trka i moj ljubimac je svaki dan vježbao. Napokon se stvarno počeo truditi oko nečega. Ali ništa nije pomoglo. Na dan natjecanja opet je bio među zadnjima kada je počela utrka. Vidjela sam kako mu suze počinju teći ali kako se opet trudi da bude što brži iako zna da je pobjeda nemoguća. Morala sam mu pomoći. Opet sam ga šutala pomalo ali nije bilo dovoljno. Onda sam ga šutnula toliko jako da je preletjeo preko ciljne linije. Bio je prvi i bio je mrtav. Od njega gotovo ništa nije ostalo ali postigao je svoj uspjeh. Bila sam zadovoljna mojim dobrim djelom.

 

Odlučila sam tražiti drugu djecu kojoj bih mogla pomoći. Blizu škole gdje se odvijala trka se nalazila i osnovna škola. Učinilo mi se da je jedna mala djevojčica pokazivala na mene svojim prijateljicama. Sljedeći dan sam cijeli dan stajala kraj škole sve dok nisam ponovo našla tu djevojčicu. Pratila sam ju kući i vidjela sam da ima brata i sestru i grozne roditelje. Otac im je bio alkoholičar koji ih je stalno tukao. Mama je na neki način bila još gora. Govorila je kako ih sve voli, tješila bi djecu nakon što ih otac istuče ali nekada bi ih iznenada optužila za sve njene nevolje i počela bi ih tući gore nego što to radi njihov otac. Djeca su kroz prozor često gledala ptice, vidjela sam da i u školi listaju enciklopedije s pticama, pa sam se odlučila pokušat pretvarati u ptice. Možda me tako primijete. Izabrala sam gavrana jer on navodno može pričati i jer je dječaku bio najdraža ptica. Papagaje nisu voljeli. Voljeli su i sokolove, zato što su „brzi“ i slobodni“ . Pretvarala sam se u gavrana, pratila sam ih danima i desilo se nevjerojatno: Vidjeli su me!


Stariji postovi