Braća Jacob i Wilhelm Grimm djelovali su u prvoj polovici 19. stoljeća i poznati su osnivači germanske filologije. Međutim, najpoznatiji su po objavljivanju zbirki njemačkih bajki Kinder und Hausmärchen (Dječje i porodične priče) (1812. prvi put, 1814. drugi put) i mnogih drugih izdanja. Braća Grimm putovali su po selima i predgrađima gradova i sakupljali priče koje su se do tog vremena prenosile usmenom predajom. Danas brojimo preko 200 njihovih bajki. Te su priče doživjele mnoge prerade, ušle su u riznicu europske dječje književnosti i književnosti drugih naroda, pa se danas smatraju najrasprostranjenijim narodnim pripovijetkama.
„Prije braće Grimm bajke su se prikupljale prvenstveno u Italiji. Iz Italije je tradicija krajem 17. stoljeća prenesena na Francusku – i tamo su se održale bajke koje su kasnije postale poznate i tipične za braću Grimm, kao što su Crvenkapica, Pepeljuga ili Trnoružica. No, zbirka braće Grimm objedinjuje ukupnu tradiciju bajkovitih pripovjedaka svih naroda i zemalja u doba romantizma s početka 19. stoljeća.
Danas su Grimmove bajke prevedene na više od 160 svjetskih jezika, i to pokazuje njihovu dugovječnu vrijednost. To su bajke koje uključuju priče kraljeva, magiju i personalizirane životinje, i iako u njima nije sporno postojanje zastrašujućih elemenata, s druge strane nude mogućnost prelaska preko naših strahova redovno poučavajući moralnim vrijednostima i progovarajući o dobru i zlu.
Ali kada su nastale bajke koje su sakupljali romantičari?
Braća Grimm su zastupala teoriju da su bajke na početku bile Indo-Europski mitovi. Theodor Benfey zastupa drugačiju teoriju. Po njemu je većina bajki nastala u Indiji. Nakon islamskog osvajanja Indije proširile su se u Perziji i onda po cijelom Islamskom svijetu. U kršćanske zemlje su došle preko Sicilije i Španjolske.
Treća teorija koju je prvo postavio Joseph Bedier zastupa poliogenezu. Po njemu su slične priče samostalno nastale u posve različitim dijelovima svijeta. Tako na primjer u Japanu i Kini imamo priču koja jako podsjeća na crvenkapicu. Po cijelom svijetu imamo priče o zmajevima. Priče o ljudima koje je progutao kit su se mogle naći u Engleskoj , Irskoj ali i u Polineziji. Grci i rimljani su u stranim državama često „nalazili“ svoje bogove. Herodot u Egiptu nalazi Dioniza ( Oziris) a u Tiru Herakla ( Melkart). Tacit Odina izjednačava sa Hermesom a Thora sa Heraklom. Itd. Vratimo se braći Grimm. Iako ni Jacob ni Wilhelm nikada nisu točno naveli kada su po njima mitovi izgubili religiozno značenje i postali bajke po raznim njihovim pričama se može shvatiti da su mislili na srednji vijek. Uzmimo priču „Kralj Žaba“. Priča opisuje žabu i princezu koja sjedi kraj bunara. U Pozadini se vidi dvorac i svi ostali opisi u toj priči podsjećaju na srednji vijek. Početak priče počinje na klasičan način:
„Nekada davno kada su se želje još mogle ispuniti živio je jedan kralj...“ . Ta davna vremena koja se tu spominju su očito idealizirani oblik srednjeg vijeka. Slični motivi se mogu naći u većini njihovih bajki. Iako se ne može točno saznati kada su nastale prve verzije za neke od njih se sigurno može tvrditi da su postojale u srednjem vijeku. Kao što je priča Rapaularius ( Njem. Die Rube , Hr. Repa) ili priča Asinarius ( Njem. Das Eselein , Hr. Magarac) ali i neke druge..
LJUDI KOJE JE PROGUTALA RIBA
Uzmimo na primjer jednu od Pinokija. Iako je napisan krajem 19og stoljeća ( 1881 – 1883 ) ipak se prihvaća kao bajka. Čini se da se i autor na početku svojeg romana šali na taj račun:
„Bio je nekoć…
---…neki kralj! Reći će moji mlađi čitatelji.
Ne, djeco, pogriješili ste. Bio nekoć komad drva.“
Većina scena iz iz Collodijevog romana je posve originalna. Ali neke druge jako podsjećaju na stare bajke, mitove ili priče iz biblije:
U desetom stoljeću je živio jedan francuski svećenik po imenu Letaldus. Obično je pisao samo hagiografije ali jednom je napisao i jednu pjesmu za koju je mislio da se stvarno deslia. Naziv je : About a Certain Fisherman Whom a Whale Swallowed .
Ukratko : Glavni lik se zvao Within ( hr. prijevod : Unutra). Riječ je o jednom pecarošu kojeg je progutao kit. Nakon 4 ili 5 dana se uspio osloboditi tako što je zapalio svoj mali brodić… Kit je počeo umirati i na kraju se našao na pučini. Bio je jako velik tako da se oko njega brzo stvorila gomila ljudi i uskoro su čuli ljudski glas koji je izlazio iz tog kita. Pozvali su biskupa koji je prvo posvetio kita onda su ga razrezali i oslobodili Withina. Kada je izašao vani bio je posve ćelav i nije imao odjeće. Bio je jako slab i koža mu je izgledala kao u starog čovjeka. Ali nakon par dana se oporavio.
Letaldus tvrdi da su mu tu priču ispričali ljudi iz „naroda“ iako je on Francuz i sigurno nije mogao razumjeti engleski jezik kao ni oni francuski. Ali je lako mogao upoznati Engleza koji je dobro poznavao latinski, što sigurno nije bilo toliko teško ako uzmemo u obzir Bedu Venerabilisa i njegove svećenike koji su već početkom osmog stoljeća znali i grčki. Čini se da je i Letaldus bio dobro upoznat sa Bedinom knjigom „Eclesiastical history of the English People“ . Na početku svoje knjige Beda ukratko opisuje Engleze tog vremena.. nabraja čime se hrane , kakve ribe love, i tu također spominje i kitove., iako se najćešće dešavalo da su kitovi nađeni na obali. Svatko tko je čitao Moby Dicka zna da Englezi osmog stoljeća nisu mogli biti previše uspješni u lovu na kitove.
Postoji puno posve nevjerojatnih legendi o ogromnim kitovima , kao ona jednog svećenika u desetom stoljeću koji je navodno vidio jednog kita koji je bi toliko velik da mu je trebalo nekoliko dana da nestane iz vidika tog malog sela pored kojeg je prolazio ( iako se cijelo vrijeme brzo kretao prema naprijed) . Ali, to da su razne morske kreature često završile na obalama engleske je sigurno točno. Postoji puno primjera za to. Čak iz stranih izvora. Recimo arapski putnik iz jedanaestog stoljeća Ash-Sharif al Idrisi je tvrdio da neki Englezi od ogromnih kostiju morskih bića koje su našli na pučini grade kuće, i prave oružje, stolice , ljestve i druge stvari koje se u ostalim zemljama prave od drveta.
Slične se priče mogu naći i u Irskoj, u grčkoj mitologiji i naravno u Bibliji. Obično razne junake proguta velika riba, spase se tako što ju zapale iznutra i kada izađu iz nje obično nemaju nikakve odjeće ni kose. Postoje dva tumačenja tih priča. Tumačenje iz dvadesetog stoljeća je najčešće „frojdovsko“ i tu bi se radilo o sjećanju na rođenje. U devetnaestom i osamnaestom stoljeću se obično shvaćalo da te priče simboliziraju boga sunca. More proguta sunce.. ali sunce se uz pomoć vatre oslobodi. Tacit čak tvrdi kako Germani koji žive na najsjevernijim područjima mogu vidjeti boga Heliosa kako se spušta u more i kako se svako jutro trijumfalno vraća na nebo. Osim toga postoji biblijska priča o Joni. Ali ona se po mnogo čemu razlikuje od ostalih priča ove vrste. Kao prvo, Jona nije bio ribolovac, namjerno su ga bacili sa broda da spriječe oluju, nije ga progutao „zli“ kit nego riba koju je poslao Bog. Spašen je nakon tri dana zato što se molio bogu i kada je izašao iz ribe nije bio nikako povrijeđen. Nije izgubio kosu ni odjeću. Čini se da je ova priča trebala simbolizirati uskrsnuće i kao što se i Isus vratio posve „čitav“ tako je to moralo biti i sa Jonom. Ali često se ta priča prepričavala na drugačiji način. Često je Jona izgubio i kosu i odjeću. Zanimljivo je da se u jednoj manje poznatoj verziji priče o Perzeju i Andromedi slično dogodilo i njemu ( Perzeju). Morsko čudovište Ketos ( ne zna se točno kako je izgledalo) koje je poslao Posejdon je u nekim verzijama pojelo Perzeja ali on ga ubija iznutra svojim mačem i oslobađa se. Taj događaj se desio u gradu Japa jednom od najstarijih gradova koji su se nalazili uz obalu. ( danas Jaffa, jedan dio Tel Aviva). Jonino putovanje također kreće iz tog grada.
Danas nam se ta priča čini fantastična ali moguće je da Letaldus nije tako mislio. Ljudima iz desetog stoljeća sigurno nije izgledalo nemoguće da jedan čovjek može par dana preživjeti u unutrašnjosti jedne morske nemani. Imali su također i potvrdu u Bibliji da je to moguće. Čak i u dvadesetom stoljeću neki svećenici su pokušavali dokazati da ta priča o Joni može biti istinita. U novinama se mogla pročitati jedan navodno istiniti događaj o Jamesu Bartleyu koji je par dana živio u kitu koji ga je progutao. Jako su detaljno opisana njegova iskustva i poklapaju se sa Letaldusovom pričom. Isto tako početak Letaldusove pjesme počinje na sličan način kao i početak Bedine historije što je možda još jedan dokaz da Letaldus ovo nije shvaćao samo kao legendu . Čak se u nekim prepisima Bedine historije Letaldusova pjesma nalazi kao dodatak na kraju. Letaldus je obično pisao hagiografije i cijelu ovo priču je sigurno shvaćao kao samo još jedno od mnogih čuda koje je Bog stvarao u to vrijeme .Ali danas je to postala bajka.
CRVENKAPICA
Najživlji simbol ove Grimmove najpoznatije bajke je djevojčina crvena kapa. Ova priča sa svojim bezbrojnim varijacijama, sadržava dvije najsnažnije metafore u cijelokupnoj današnjoj povijesti književnosti: djevojku koja možda nosi crvenu kapu, i velikog, zlog vuka. Mnoge se verzije oslanjaju na Perraultovu verziju, dok su druge reminiscencije na Grimmovsku verziju. Kod Peraulta Crvenkapicu na kraju pojede vuk. Dok u drugim verzijama ona na razne načine preživi. Ili ju spasi lovac ili uspijeva pobjeći a vuk koji ju progoni padne u rijeku i udavi se. Crvena boja je najpoznatiji dio ove priče i obično se tvrdi da ju je uveo sam Perrault . Psihoanalitičari uživaju u analizi crvene boje jer ona tradicionalno simbolizira sve ono što nužno dodiruje ljudsku stvarnost: od grijeha, krvi i strasti do seksualnosti. Ljudi iz dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća crvenu boju u toj priči uvijek tumače na takav način. Ali ljudima iz srednjeg vijeka je crvena boja mogla imati posve drugačiji smisao. I u to vrijeme je postojala jedna priča koja jako podsjeća na crvenkapicu.
U jedanaestom stoljeću je živio Egbert iz Liegea (grad u današnjoj Belgiji) koji je između 1022e i 1024e godine sastavio knjigu koja se zvala ( na engleskom ) The Richly Laden Ship . Egbert je tu knjigu sastavio za svoje učenike i između ostalog se tu moglo naći puno kratkih priča koje je on navodno sakupio u narodu. U jednoj od tih priča djevojčicu koja nosi crvenu kapu napada jedan vuk. To se desilo na dan njene prve pričesti. Vuk ju nije ubio nego ju je odnio do svoje djece i njima ju je ostavio kao hranu. Mali vučići su joj se približili ali ju nisu ozlijedili. Ona je s njima pričala . Rekla im je da joj ne oštete odjeću koju joj je taj dan poklonio njen kum. Vučići su joj lizali ruke i lice i ona se kasnije posve neozlijeđena vratila kući. Danas se u prvoj pričesti djeca oblače u bijelu boju ali u to vrijeme su nosili crvenu boju. Crvena boja je trebala služiti kao zaštita ,djeca postaju posvećena i između ostalog se tvrdilo da bi trebala dobiti dar jezika. Zato je srednjovjekovna Crvenkapica uspjela preživjeti susret sa vukovima.Priča je očito religiozne tematike i na prvi pogled nema veze sa Crvenkapicom. Ali pogledajmo neke detalje iz Perraultove priče . Crvenkapica baki donosi poklone ( kruh i vino) .Nakon što je došla u kuću svoje bake Crvenkapica je bila jako gladna i vuk, prerušen u njenu baku joj pokazuje meso koje se nalazilo na stolu ( meso njene bake). Nakon što je to pojela Crvenkapica je bila žedna i vuk joj pokazuje vino ( tj. Krv njene bake) koje Crvenakpica odmah popije. Obje scene podsjećaju na posljednju večeru Isusa i njegovih apostola ( ovo je moje tijelo.. ovo je moja krv… itd.). U jednoj priči koja bi trebala biti puna seksualnih motiva su se na čudan način našli i religiozni dijelovi. Između Egbertove i Perraultove priče je prošlo 670 godina. U obje priče se jedna djevojčica sa crvenom kapom susreće s vukovima ali crvena boja krajem sedamnaestog stoljeća više nije imala to značenje koje je imala u Egbertovo vrijeme. Jedna na početku posve religiozna priča se pretvara u „frojdovsku“.
Rapaularius
Braća Grimm su bila djeca romantičarskog doba iz kojeg i proizlazi njihovo zanimanje za Srednji vijek.Glavna faza Romantizma se poklapa sa zadnjim godinama Napoleonovih ratova i početkom Restauracije. U 1814oj godini Napoleon je bio u progonstvu na Elbi a Jacob Grimm ( koji je ranije bio u službi Francuske ) je na putu do Kongresa koji će se održati u Beču. U to vrijeme prvi dio njihove knjige o bajkama već je bio objavljen. Na putu do Beča Jacob se na neko vrijeme nalazio u Strasbourgu u čijim je knjižnicama našao dvije pjesme na latinskom koje će Wilhelm kasnije „pretvoriti“ u bajke. Ne zna se ime autora. ( oba manuskripta su izgorjela 1870e godine za vrijeme opsade Strasbourg-a u francusko-pruskom ratu. ). U svojim bilješkama za prvu od te dvije „ Die Rube“ - „Repa“ Wilhlem govori kako je riječ o jednoj pjesmi na latinskom, ali ipak ne sumnja da je ta pjesma nastala po jednoj narodnoj priči ( Marchen) .
„Priča o Repi“ ide otprilike ovako:
Postoje dva brata. Stariji je zao a mlađi je dobar. Obojica su plemići, ali nakon smrti njihovog oca sve je naslijedio stariji brat, a mlađi je morao postati seljak i obrađivati zemlju da bi preživio. Jednom je na njegovoj njivi izrasla toliko velika repa da je njena sjena bila dovoljna da dvanaest ljudi sakrije od sunca. Seljak nije znao šta da uradi sa tom repom. Ako ju pojede propast će. Može ju pokušat prodati ali sigurno nitko ne može platiti dovoljno veliku cijenu. Odlučio je da će repu pokloniti kralju. Kralj se oduševio kada je vidio tu repu i rekao je da nikada u životu nije vidio veće čudo. Pitao je seljaka tko je i odakle dolazi i seljak mu je onda ispričao da je on zapravo plemić i da je samo zato što nije najstariji sin bio prisiljen živlejti kao seljak i obrađivati zemlju. Kralj mu je za nagradu dao veliku količinu novca. Mlađi brat je odjednom postao jednako bogat kao i stariji. Stariji brat je postao ljubomoran i odlučio je da će kralju pokloniti sve što posjeduje. Nadao se da će onda dobiti veću nagradu nego njegov mlađi brat. Kada je kralj vidio sve te poklone bio je, oduševljen ali nije znao šta bi mu mogao pokloniti za uzvrat. Taj čovjek je očito bio toliko bogat da mu zlato i slične stvari ne znače ništa. Razmišljao je i onda se sjetio dostojnog poklona. Kralj je starijem bratu poklonio repu.
Priče o „divovskim“ repama su postojale još i u rimskom carstvu. Plinije stariji je „hvalio“ repu jer može rasti i u najgorim uvjetima. I tvrdi da je nekoliko puta vidio repe koje su bile teške oko 20 kilograma. U „Neuen Zeitungen aus der ganzen Welt“ ( Nove priče iz cijelog svijeta) koja je tiskana 1597 jedan putnik tvrdi da je u Strausburghu vidio toliko veliku repu da mu je trebalo tri dana da ju obiđe jašući na konju. Takva pretjerivanja su bila česta. U jednoj narodnoj priči spominje se jedna repa koaj je bila toliko velika da je jedna krava koja ju je jela , nakon tri dana mogla posve nestati u njoj. Jedna druga priča govori o repi za koju je trebalo sedam ljudi da ju podignu i ubace na kola. itd.
Tumačenje ove priče nije teško.Prije otkrića krumpira u Južnoj Americi, repa je bila glavna hrana seljaka.Čini se da je priča o repi smišljena tako da se poklapa sa srednjovjekovnim slikama o društvenom poretku. U srednjem vijeku su i biljke bile povezane sa društvenom ljestvicom. U zemlji su se nalazile biljke koje su pripadale seljacima, a visoko na drveću voće koje je pripadalo plemićima. Jedan od glavnih paradoksa u toj priči je da repa koja simbolizira siromaštvo njenom vlasniku na kraju donosi bogatstvo.
Priča braće Grimm je gotovo posve ista ali imaju dvije bitne razlike. Verzija braće Grimm je četiri puta kraća od originalne. A posebno je zanimljivo što su braća Grimm u ovoj priči izbacili neke detalje koji priču povezuju sa Srednjim vijekom, ali koji njihovim čitateljima možda ne bi bili zanimljivi. Izbačeno je sve što je povezano sa feudalizmom. Glavni likovi više nisu plemići. Kada u srednjovjekovnoj verziji mlađi brat govori pred kraljem on se žali na to da se ljudi prema njemu loše ponašaju jer ne prepozaju da je on plemić. A u verziji braće Grimm ljudi se prema njemu loše ponašaju jer nema novac.U srednjevjekovnoj pjesmi se radi o razlici između plemića i običnih ljudi, a u priči braće Grimm o razlici između bogatih i siromašnih. Vitez se pretvara u vojnika.
ASINARIUS
Druga pjesma koju je Jacob Grimm našao u Strasbourghu se zvala Das Eselein ( Magarac). To je na neki način muška verzija priče o ljepotici i zvijeri. U Ljepotici i Zvijeri glavni lik je „Ljepotica“ a u „Magarcu“ glavni lik je Zvijer, a ljepotica ima posve pasivnu ulogu. U ovoj priči imamo rijetku priliku da vidimo originalnu verziju i verziju koju su obradili braća Grimm. Osim toga postoji još jedna priča koja ima toliko sličnosti sa srednjovjekovnom pjesmom „Asinarius“ da to ne može biti slučajnost. Riječ je o indijskoj legendi o rođenju kralja Vikramaditya.
Da prvo prepričamo srednjovjekovnu verziju:
Bili nekoć kralj i kraljica koji su imali sve što su željeli osim djece. Žena je napokon rodila dijete ali to dijete je izgledalo kao magarac. Kada je odrastao magarac je postao vješt u pjevanju i sviranju raznih instrumenata. Sve je išlo dobro dok jednog dana nije vidio odraz svojeg lica u jednom jezeru. Do tada on nije znao da izgleda kao magarac. Napustio je svoj dom i sa jednim prijateljem je lutao po svijetu sve dok nije došao do palače jednog starog kralja. Iako su mu se na početku svi smijali Magarac uz pomoć svoje muzike i lijepog ponašanja uskoro postaje toliko drag kralju da mu on daje svoju kći za ženu. U bračnoj noći kralj je jednom svojem sluzi naredio da špijunira mladi bračni par. Sluga je vidio da Magarac prije nego što ulazi u krevet sa sebe skida magareću kožu i postej jako lijep mladić. Kada je prošla noć mladić je opet na sebe navukao magareću kožu. Sljedeću noć kralj se sakrio u njihovoj sobi i kada je magarac opet skinuo svoju kožu sa sebe kralj ju je uzeo i bacio u vatru. Tako je skinut prokletstvo tog princa i on i princeza su živjeli Hapily ever after.
U priči „Ljepotica i zvijer“ radi se o „ zvjerskom“ čovjeku koji je postao lijep zahvaljujući brizi i žrtvovanju mlade djevojke. U priči „ magarac“ radi se o „zvijeri“ koja je i kulturna i dobra osoba i koja se pretvara u čovjeka djelomično uz pomoć starijeg muškarca a djelomično uz njegovo dobro ponašanje u društvu.
Pjesma Asinarius je vjerojatno napisana u trinaestom stoljeću i u manuskriptima u kojima je nađena obično se nalazila uz tekstove za školu. Čini se da se u srednjem vijeku ova priča koristila za poučavanje mladića. Kroz kakve promjene prolazi dječak dok odrasta i kako se treba ponašati da se od jednog „magarca“ pretvori u „princa“ . U toj priči magarcu je brzo dosadio život na dvoru. Živio je u nekoj vrsti polusna i htio se vratiti natrag kući. Kralj ga je tek uspio razbuditi kada mu je ponudio svoju kći za ženu. Isto tako kada se magarac pojavio na dvoru, prvo mu se smijao kralj, pa plemići, pa ostali. Kada ga pitaju na kojem mjestu želi sjediti, prvo mu ponude mjesto za sluge, on to odbija pa mu ponude malo bolje mjesto, i to se tako ponavlja sve dok mu ne ponude mjesto kraj kralja. U tom se dijelu očito govori o napretku kroz društvene ljestvice. Ako uzmemo u obzir da su tu pjesmu prvo izvodili putujući pjevači ( čije je mjesto bilo kraj slugu) onda taj dio postaje još jasniji.
Na prvi pogled izgleda nepotrebno da se magarac prikazuje kao muzičar ali ako uzmemo u obzir da su tu pjesmu na početku izvodili putujući pjevači onda taj dio dobiva smisao. Sama ta ideja da magarac svira neki instrument i da priča na kulturan način je jako lagano mogla ispasti smiješna a i nudi puno mogućnosti da se pjevač preruši u magarca. Kao recimo u dijelu kada vidi svoj odraz u jezeru, ili kada kuca na vrata od palače, ili blizu kraja priče kada njega i princezu špijunira kraljev sluga. Da su takvi kostimi postojali u srednjem vijeku može se vidjeti po slikama u manuskriptima, vazama ili najpoznatije u Shakespeareovoj drami A Midsummer Nights Dream.
Bez obzira na sve to , prva verzija te priče je definitivno nastala u Indiji. Priča o rođenju Vikaramaditija ima previše sličnosti sa srednjovjekovnim verzijama tako da je nemoguće da je riječ o slučajnosti. Što se tiče razlika : ovdje imamo savršen primjer kako se mit pretvorio u bajku. Sanskrtski mit na početku navodi točno mjesto događanja ( In Gurjari-land between the rivers Sabhravati and Mahila, there is a grove ), i navodi točna imena glavnih likova ( He had a daughter Yacovati, whose husband was a king named Premasena.. idt.) . U europskim verzijama ne spominje se ni mjesto, ni godina, ni imena ( Once upon a time there vas a king of a unknown region and city, and, what is more , no tale tells the kings name… ) osim toga u sanskrtskom mitu nema puno dijelova bez logike. U indijskoj verziji magarac se ne bavi muzikom. U europskim verzijama nije objašnjeno zašto je jedna normalna žena rodila magarca. Zašto ga roditelji prihvaćaju? Zašto magarac na početku nije znao kako izgleda a zašto se na kraju priče može pretvoriti u čovjeka kad god hoće? Zašto ga kralj neke strane zemlje tako lako prihvaća bez obzira na njegov izgled? Svi ti dijelovi su objašnjeni u sanskrtskoj verziji. Čini se da je razvoj te priče izgledao otprilike ovako:
Jedan indijski mit uz pomoć putujućih pjevača dolazi do Europe, tu se prvo pretvara u priču za zabavu pa onda u priču za odgoj dječaka i konačno u devetnaestom stoljeću u bajku.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
Vidjeli smo da se malo drugačije verzije današnjih bajki lako mogu naći u srednjem vijeku. Ali odakle su došle prve bajke? Theodora Benfey je zastupao teoriju da su sve potekle iz Indije. To nije vrijedilo samo za bajke, nego za sve priče općenito. Recimo, po njemu je i zbirka priča Gesta Romanorum bila pod utjecajem indijskih priča koje su se već u prvom stoljeću Stare ere, pojavile u Grčkoj pa kasnije i u cijeloj Europi ( utjecale su i na Tisuću i jednu noć). A Gesta Romanorum je opet utjecala Na Bokača , Shakespearea, Chaucera ,Schillera i druge. Ideja da su sve priče imale zajedničko podrijetlo nam se na početku čini čudna iako nije teško razumjeti zašto su ljudi u prošlosti tako mislili. Priče iz posve različitih država ili kontinenata su opet često jako slične, toliko slične da se slučajnost čini nemoguća.
Recimo ideja da nekog čovjeka proguta jedna velika riba, a da on ipak ostane živ i da se kasnije uspje osloboditi nije tako komplicirana i lako je moguće da su razni narodi mogli samostalno smisliti slične priče. Čak i to da u svim verzijama te priče junak u ribi provede baš tri dana je isto moglo biti slučajnost. Ali, da baš u svakoj priči također izgubi i kosu i odjeću to se već teško može objasniti. Lako se može naći puno sličnih primjera.
Kao npr. Ova priča :
U Engleskoj, u North Walesu, nalazi se mjesto po imenu Beddgelert. Uz ime mjesta vezana je legenda o knezu Llewellynu i njegovu psu ljubimcu Gelertu : kad se jednom vraćao sa lova, Llewellynu je pohitao u susret njegov pas. Njuška psa bijaše okrvavljena. Knez pojuri u kuću i tamo posuda vidi tragove krvi, kolijevka je prevrnuta, a svoje dijete nije mogao naći.Pomislivši da mu je pas ubio dijete, Llewellyn ga usmrti bodežom. Urlik umirućeg psa razbudi dijete. U razbacanoj gomili stvari Llewellyn zatim pronađe živo dijete, a pokraj njega mrtva vuka. Obuzet velikom tugom knez dade psu sagraditi spomenik, a mjesto dobije ime Beddgelert – grob Gelerta. Taj spomenik stvarno postoji i svake godine ga obiđe na tisuće turista. Ali čini se da je ta priča ipak izmišljena.
Gotovo posve ista priča se može pročitati u petoj knjizi Pančatantre. Samo što je umjesto psa i vuka riječ o mungosu i zmiji. Na prvi pogled izgleda kao da to potvrđuje teoriju Theodora Benfeya ,ali ni on to ne tvrdi za sve priče. Po njemu postoji jedan izuzetak i tu je riječ o pričama o životinjama tj. Basnama. Ezopove basne su starije od sličnih indijskih priča, ali opet su njima toliko slične da on ni to ne priznaje kao slučajnost nego tvrdi da su takve priče iz Grčke došle u Indiju ( a sve druge vrste priča iz Indije u Grčku). Najviše sličnosti Ezopovim basnama imaju baš priče iz Pančatantre. I tu je riječ o kratkim pričama o životinjama u kojima obično jedna životinja na neki način zezne drugu i čak se obično nalazi i pouka na kraju. Pančatantra stvarno izgleda kao savršenija verzija Ezopovih basni jer se njen autor ( ili autori) čak potrudio da sve priče zajedno poveže. A baš je ta knjiga, navodno, utjecala na jednu legendu u sjevernom Walesu o nastanku imena jednog grada koji stvarno postoji. Po tome ispada da su prvo slične priče došle iz Grčke u Indiju i onda natrag iz indije do jednog od najzabačenijih dijelova Europe što zvuči posve nevjerojatno. Vjerojatnije je da je taj pas stvarno postojao ili da je cijela stvar jednostavno slučajnost. I zato se danas, zapravo, najčudnija teorija ( da su gotovo posve iste priče nastale samostalno jedna od druge) uzima kao točna.
Na sličan se problem nalazi kada pokušavamo saznati „pravi“ smisao neke bajke. Obično u svakoj bajci možemo naći puno posve različitih simbola i gotovo svaka se može tumačiti na posve drugačije načine. To je možda i dokaz da pravi smisao tih priča zapravo i ne postoji ili da ga više ne možemo znati. Postoji jedan zanimljiv način tumačenja priča koji se pojavio u doba romantizma, ali postoji i danas. Često bi se tvrdilo da većina priča zapravo govori o sukobu civiliziranih ljudi i barbara. Tj. O nastanku civiliziranog svijeta. Na takav način se mogu tumačiti priče iz Biblije , priče iz grčke mitologije, razni epovi kao recimo ep o Beowulfu koji je baš i nastao za vrijeme prvog Danskog ( tj. Vikinškog) vladara koji je primio krščanstvo. Po tom tumačenju Grendel bi označavao sve barbare a Beowulf civilizirane ljude. Uz malo mašte na sličan način se mogu tumačiti i bajke čak i one koje na prvi pogled nemaju nikakve veze sa time, kao recimo priča o Crvenkapici. Ta priča možda govori o tome kako ljudi i životinje ne mogu živjeti zajedno. Na početku priče vuk pita crvenkapicu da li mu može dati jedan dio jela koji ona nosi svojoj baki. Crvenkapica ga odbija i ponaša se ružno prema njemu. On ju pita kojim putem ide do svoje bake. Kada mu je odgovorila on bira drugi ( puno teži ) put. Stiže prije nje, ubije njenu baku i preruši se u nju. Kad ga crvenkapica vidi u ljudskom obliku više se ne ponaša ružno prema njemu. On joj govori da pojede meso svoje bake, pa da popije njenu krv i nakon toga joj govori da svu svoju odjeću skine i da ju baci u vatru. Tj. Govori joj da se ponaša kao životinja. Kad je legla u krevet kraj njega ona primjećuje da se on razlikuje od drugih ljudi, pa ga pita zašto ima tako velike oči, uši i na kraju zube. Znamo svi kako priča završi.
Ovo tumačenje je bilo popularno u Japanu ( dok još nisu znali za frojdovsko). A onakvo tumačenje za Beowulfa postoji još i danas iako je dokazano da nije točno. Čini se da će ljudi u svakim pričama naći ono šta im najviše odgovara. Neki će svuda vidjeti religiozne poruke, drugi će tvrditi da sve bajke veličaju ljubav, treći da hvale prošlost a kritiziraju sadašnjost. Ali, da li možemo saznati pravu poruku bajki?
Ps : onaj koji mi se prvi javi i kaze nesta pametno o ovome. dobija neku ludu knjigu na poklon :P . Znam da se ovo još može poboljšati, a imam šansu da to objavim
Autorica je Esmeralda Taletović. 